Kako je stručno mišljenje uništilo roditeljsko samopouzdanje?
Industrija, masovni mediji i prebacivanje brige o vaspitanju na institucije neprimjetno su izmijenili kvalitet odnosa roditelja i djece. To je stvorilo ideal savršenog roditeljstva, istovremeno uništavajući samopouzdanje roditelja da su sposobni da ispune najosnovnije zadatke podizanja djece.
Razmotrimo li literaturu o podizanju djece, možemo videti da se stručno mišljenje razvijalo u četiri faze, piše Kristofer Laš u knjizi Narcistička kultura. Za svaku fazu smatralo se da predstavlja napredak u odnosu na onu prethodnu:
Bihejvijorizam
Strog raspored hranjenja i kontrolisani kontakti roditelja i djece obeležili su ovaj pravac. “Kad su počeli da odvraćaju ljude od praktičnih načina odgoja i “majčinskog instinkta”, dječiji ljekari i psihijatri osuđivali su “isuviše zaštitničku ulogu majke” i podsticali roditelje da poštuju djetetovu “emocionalnu nezavisnost””. Na majčinsku ljubav počelo je da se gleda kao na nešto samo po sebi opasno, a na novo učenje kao način da roditelji djeci prenesu “slobodu od emocionalne vezanosti za svoje roditelje”. Činjenica, da napad na majčinski instinkt umanjuje samopouzdanje majki, smatrana je dobrom, jer je to samopouzdanje “počivalo na neznanju i samozadovoljstvu”.
Preispitana permisivnost
Kasnih 30-ih i tokom 40-ih godina dvadesetog vijeka, popularizacija naprednog vaspitanja i vulgarizovane Frojdove teorije urodila je “permisivnošću”, piše Laš. Bebe se više nisu hranile po rasporedu, već na zahtjev; sve je trebalo raditi prema “potrebama” deteta. Do skoro smatrana “opasnom”, roditeljska ljubav opet se počela smatrati “dužnošću”. “U praksi se to pretvorilo u obavezu da u svakom trenutku života djeca osete da su željena.”
I permisivnost, kao i bihejvjorizam, zasnivali su se na predubjeđenju o pogubnom uticaju autoriteta i tradicije na odgoj djece. Kako piše Hilde Bruh u knjizi “Ne bojte se svog deteta”, psihijatrijski imperijalizam zaustavio je spontanost i doveo mnoge roditelje u “stanje nametnute nelagodnosti”. U strahu da ne ponove greške svojih roditelja, savremeni roditelji odbacili su korisne vaspitne postupke iz prošlosti i prihvatili “rutinizirane poluistine stručnjaka za zakone življenja” što je, kako Laš primjećuje, stvorilo pustoš usled uništenja starijih oblika autoriteta. Još daleke 1952. godine Bruhova piše o tome kako se psihijatrija pretvorila u sluškinju reklame koja pokušava da iskoristi “želju roditelja da svojoj djeci učine dobro”. Stručnjaci roditelje drže u stanju stalne anksioznosti; tad se pojavljuje reklama koja im nudi rešenje.
Kult autentičnosti
Kao reakcija na isuviše permisivni pristup koji zanemaruje potrebe roditelja na uštrb dječijih potreba, u modu se vratilo insistiranje da su roditeljske potrebe jednako važne, a majčinski instinkt opet je dobio uvaženo mjesto. “Verujte u sebe. Ono što majke i očevi instinktivno žele da urade za svoju odojčad, obično je i najbolje,” poručuje dr Spok u svojoj čuvenoj knjizi o nezi dece.
Dok su u prethodnim razdobljima stručnjaci savjetovali roditeljima da prihvate jedan ili drugi set pravila, 50-ih godina roditeljima počinje da se poručuje da vjeruju sopstvenim osjećanjima i pre svega budu spontani, “u dodiru sa sopstvenim emocijama” kako bi ih prenijeli drugima. U skladu sa ovom doktrinom, u razgovoru sa djecom ne treba upotrebljavati objektivne tvrdnje, djeci ne treba nametati uvjerenja, etičke sudove i vrijednosti. Ako dijete učini nešto što roditelja ljuti, ne treba suditi o djetetovom postupku, već samo iskazati emociju ljutnje, savjetuju zastupnici ovog roditeljskog metoda. “Djetetu je važnije da zna šta osjeća nego zašto to osjeća”.
Psihološki odjeci “transfera funkcija”
Stručnjaci su u jednom trenutku uočili narastajući problem “transfera funkcija” tj. trenda da je roditeljska uloga u podizanju djece sve manja, dok je uloga stručnjaka i institucija sve veća. “Roditeljima je ostalo da svojoj deci prenesu gotovo samo ljubav; a ljubav bez discipline nije dovoljna da osigura generacijski kontinuitet od kojeg zavisi svaka kultura. Umjesto da vodi dijete, starija generacija se danas bori da održi korak sa klincima, da ovlada njihovim nerazumljivim žargonom pa čak i da ih oponaša u oblačenju i ponašanju, sve u nadi da očuva mladalački izgled i duh.”
Te promene, neodvojive od čitavog razvojnog toka moderne industrije, sve više otežavaju djeci snažna psihološka poistovjećivanja s njihovim roditeljima. Industrija, masovni mediji i prebacivanje brige o vaspitanju na institucije neprimjetno su izmijenili kvalitet odnosa roditelja i djece. To je stvorilo ideal savršenog roditeljstva, istovremeno uništavajući samopouzdanje roditelja da su sposobni da ispune najosnovnije zadatke podizanja djece. Savremena majka je zavisna o stručnjacima i nikada nije bezbrižna i samopouzdana, niti sposobna da spontano izražava svoje majčinske osjećaje. Ona guta knjige o dječijem razvoju kao da želi da položi neki ispit ili pobijedi na takmičenju, istovremeno mučena osjećajem da neiskusno i nespretno obavlja svoje zadatke.
(svezabebe.ba/Detinjarije.com)
![[VIDEO] Trudnoća i porod u 3 minute](https://svezabebe.ba/beba/modules/mod_news_pro_gk5/cache/stories.slike.sve_o_bebama.baba-dolazi.beba-maternicansp-177.jpg)
