Zašto je dovoljno biti "samo MAMA"?

Nekako se u ovom našem ludom svijetu kao najvažnije nameću stvari koje treba posjedovati, mjesta koja treba posjetiti, snovi koje treba ostvariti. Ovdje pričam o tome kako je to, jednostavno, biti mama.

Pričam kako je to ustati ujutru, umiti se, pogledati u ogledalo da li je sve na svom mjestu, uzdahnuti, oprati zube (možda), uzeti dijete u naručje, poljubiti ga u čelo, zaputiti se u kuhinju i onom slobodnom rukom pripremiti doručak, pokupiti sudove od sinoć, skuvati kafu.

Nema tu nekog glamura.

To si samo ti. Ti kako daješ sebe. Minut za minutom, sat za satom, dan za danom, a dani se nižu i kreiraju tvoj život. Divan život ispunjen zadovoljstvima koje može osjetiti jedino neko ko je „samo mama”.

Ljepota toga što je neko „samo mama” prestaje da bude razlog za sreću, već za osjećaj neispunjenosti, sramote i nesigurnosti.

Biti mama je dovoljno samo po sebi.

Kažem vam, dovoljno je.

Ponekad se fokusiramo na te „važne” stvari i one nam postaju sinonim za uspjeh. Na školske projekte u kojima je naše dijete dobilo najbolju ocjenu. Na pokušaje da isplaniramo ljetovanja u Diznilend. A zaboravljamo na svakodnevne, sitne stvari; na komunikaciju za stolom, na igru u dvorištu, na priče za laku noć. Ljestvica uspjeha, radosti i sreće pomijerena je toliko visoko da su male stvari, trenuci jedne „samo mame” izgubljeni.

A znate li šta je važno?

Ovo.

Prije neki dan moja petnaestogodišnja kćerka mi je prišla i rekla da joj nedostajem. Nedostajem? Zvuči malo nevjerovatno. Skoro smiješno. Pa u posljednjih mjesec dana smo ko zna koliko puta zajedno išle u bioskop, šoping, na jahanje… Podsjetila sam je na to. Pogledala me je i rekla da nije na to mislila. Jednostavno joj nedostajem, da budem tu, tokom običnih dana.

Male stvari.

Da odvojim pola sata i s njima odigram „ne ljuti se čovječe” a da pri tome nijednom ne pogledam u telefon da bih provjerila poslovni mejl. Svaki mejl može da sačeka pola sata. Djeca ne mogu. Da ne brinem toliko zbog korpe pune prljavog veša i gomile koja čeka peglanje, već da budem srećna što imam porodicu koja je te gomile i napravila. Jednostavno, da budem TU. Da kuvamo zajedno. Da se smijemo. Da im dam sebe u potpunosti kroz te male stvari i trenutke koji zapravo i čine život.

Mamine stvari.

Stvari koje ne moraju da završe na Fejsbuku. Stvari koje su samo naše i koje na Instagramu ne bi ni razumijeli.

Na Fejsbuku nikad neće vidjeti kako stojiš u kupatilu svakog jutra i pokušavaš za tri minuta da obaviš kompletnu toaletu. Neće vidjeti one među vama koje pokušavaju sve da izguraju same, bez ičije pomoći. Ne vide kako iz prodavnice idete s kesama u jednoj, a djetetom u drugoj ruci. Ne vide kako do podneva barem deset puta izbrojiš do deset u sebi. Ne vide kako sa strepnjom gledate u novčanik i razmišljate kako ćete sa tim što je ostalo do prvog kupiti sve što je potrebno. Ne vide kako odlazite kod školskog direktora, kod pedijatra, kod mame najboljeg drugara na kafu iako vam se uopšte ne dopada.

Ne vide flastere na izgrebanim dječjim koljenima. Ni poljupce u čelo za laku noć. Ni traženje izgubljene igračke bez koje nema spavanja, ni ušuškavanje ćebencetom koje nije ni predebelo ni pretanko, već baš kako treba. Trenutke nekontrolisanog smijeha nad malim nestašlucima. Stotine pripremljenih večera i isto toliko sati u kuhinji. Borbu prilikom svakog odlaska kod frizera, zubara, ljekara. Djetetovog odlaska, naravno, ko još ima vremena za frizera? Noći (ne)prospavane sa bolesnim djetetom u naručju. Molitve da budu zdravi. Molive da ih prođu te lude godine bez posljedica. Dane kada je kuća izvrnuta naglavačke, ali vi sjedite i zajedno čitate priče. Zadovoljan osmijeh na vašem licu na kraju dana iako vam se čini da ćete pasti od umora.

To su stvari koje su bitne. To su te male stvari koje čine život.

Ne dozvoli, draga mama, da te slome pokušaji da ideš u korak sa „super-mamama” koje sve stižu.

Zapravo, super-mama i ne postoji. To je čista farsa. Postoje samo prave mame. Obične mame koje priznaju da ponekad misle da će izgubiti razum, ali koje nastavljaju borbu. Uplašene i umorne mame koje ne odustaju. Mame kao vi i ja koje se ponekad osjete izgubljenim u čudnom svijetu koji ih pritiska da dostignu nešto važnije od toga da budu mame.

Mama nije neko ko juri za savršenim izgledom i savršenim poslom. Mama je osoba, žena, baš kao ti. Žena sa mališanima u naručju koje voli i ponekad se pita kako uspijevaju da u njoj izazovu toliko ljubavi i toliko nervoze istovremeno. Bori se, daje se, moli, radi i ne odustaje.

To si ti. Danas. Sutra. Juče.

Ja kažem da je to dovoljno.

Više nego dovoljno.

(svezabebe.ba/findingjoy.net)