Preduslov za vaspitano dijete je vaspitan roditelj

Piše: Mama sa bloga Mommy who hasn’t got a clue

Gete je to lijepo sročio u jednoj rečenici: ‘Mogla bi se roditi već vaspitana djeca, ako bi roditelji bili vaspitani.’

Što je vrijednija stvar ili neki cilj u životu više se za njega moramo pomučiti. Roditeljstvo je najveća privilegija koju osoba može da ima, pa shodno logici stvari i najteža. Može se povući paralela sa hodanjem po žici. Pogrešan korak je lako napraviti. Kad posmatrate druge sve izgleda lako i jednostavno, ali kad vi treba da krenete, završite na pozadini i pre nego što se popnete.

Pitate se kako je to njima uspjelo, kad vama djeluje gotovo nemoguće. Ipak, život nas je naučio da ništa nije nemoguće, samo da biste nešto ostvarili morate prvo da promijenite sebe. Zato i jeste teško, jer stare navike sporo odumiru i potrebno je dobro zapeti da bismo ih zamijenili novim i boljim.

Tek kad postanete roditelj pred oči vam izlete sve manjkavosti vašeg karaktera.

Kad ne dajemo djeci dobar primjer ponašanja?

- Kad vičemo. Neispavani i umorni dobre ste volje koliko i Lignjoslav Pipak. Kad djeci naiđe žuta minuta i počnu da histerišu i trče po kući kao pobjesnjeli bizoni, namjera vam je da im priđete sa ljubavlju i pažnjom, zagrlite ih, pitate ih šta nije u redu i šta žele. Ipak, sve što uspijevate da izbljunete je jedno histerično ‘Smirite se!’ što upravo ima suprotan efekat, jer od vaše nervoze podivljaju još više.

Vikanje na djecu neće pomoći ni vama ni deci. Vas će verovatno gristi savjest kasnije, a deca će naučiti da komuniciraju prateći vaš šablon i postati prave galamdžije. Prvo provjerite da li su deca gladna, da li im se spava, da li ih treba presvući ili ih možda nešto boli. Ukoliko nije ništa od toga onda im je vjerovatno samo dosadno.

Taktike kojima ja pribjegavam kad krene bura su grljenje, golicanje, promjena lokacije (djeci brzo dosadi boravak u jednoj prostoriji i obično žele napolje) ili promjena aktivnosti (kad im dosadi igranje sa njihovim igračkama, možete im predložiti npr. da vam pomognu da promijenite posteljinu). Moja djeca uživaju da mi pomažu oko ove aktivnosti koju su pretvorili u igru ‘Povuci- potegni’. Mama povuče jedan kraj čaršafa ne bi li ga zategnula, a djeca sva srećna potegnu drugi kraj. Tako kroz igru uspijemo i da obavimo nešto od kućnih poslova.

- Kad govorimo ružne riječi. Obećali ste sebi da ćete se ponašati primjereno i da nećete psovati ne samo pred djecom, nego ni pred kim i to obećanje poštujete dok vas nešto ili neko ne izbaci iz takta. U afektu vam se psovke sa jezika otimaju kao psi sa lanca, a vaša dječica sve to brižljivo ponavljaju sa zadivljujućom preciznošću. Ne znaju tečno da izgovore svoje ime, ali nekim čudom psovke uvijek mogu precizno da ponove.

Zamijenite psovke nekim finim riječima i kad hoćete da opsujete izgovorite riječ kojom ste zamijenili dotičnu psovku. Lakše ćete vi sebe ispraviti, nego odgovoriti dijete da prestane da govori ružne riječi.

- Bacanje smeća gdje stignete. Dok vas niko ne gleda frknete na ulicu papirić, žvaku, opušak od cigarete, jer u blizini nema korpe za otpatke, a vi ne želite da punite svoje džepove ili torbu smećem. Ja upravo to radim. Sve trpam u torbu ili čak nosim u ruci ukoliko je npr. kora od banane i bacim kad naiđem na korpu za otpatke. To je malo truda čiji bi rezultat bio brzo vidljiv, ukoliko bi ga svi uložili.

Posebno je interesantno kako se ljudi ponašaju u automobilu, pa na očigled drugih opušteno izbacuju smeće napolje. Da ne spominjemo prst zavučen u nos kod muške populacije, kao da nisu svjesni da ih drugi ljudi mogu vidjeti. Čitala sam davno jedan tekst da se ljudi u automobilu ponašaju kao da su u nekoj zaštićenoj kapsuli, koja ih sakriva od spoljnog svijeta. Imamo utisak da nas drugi ne vide dok smo u automobilu i shodno tome smo prilično opušteniji, nego kad iz njega izađemo.

Moja mama uvijek kaže: ‘Uradi nešto kad si sam, uradićeš i kad te je sram.’

- Ne koristite magične riječi. Dijete vas posluša i nešto vam dohvati, a vi mu ne zahvalite. Dajete mu nešto i ne sjetite se da kažete izvoli. Uradite nešto pogrešno i ne kažete izvini. Samo izdajete naredbe ‘Daj mi ono!’, ‘Uradi ovo!’ pri tom ne koristeći riječ molim. Poslije se štrecnete od nelagodnosti kad vam ono odgovori istim tonom ili pocrvenite kada to uradi nekom drugom.

Još jedna stvar koju često radimo djeci je da ih prekidamo u sred rečenice. Žurimo, na pameti su nam neke druge stvari i nemamo strpljenja da slušamo dječija naklapanja i zapitkivanja o nekim banalnim stvarima.

Činjenica je da su stvari o kojima djeca žele da nam pričaju veoma važne u njihovom svijetu i da ih povređujemo (iako nam to nije namera) kada ne saslušamo šta nam žele reći šaljući im poruku da nam njihovo mišljenje nije dovoljno važno da bi ga čuli, što se negativno odražava na dječije samopouzdanje.

Konstantno dječije zapitkivanje može da bude zamorno, ali je lijepo kada su radoznala i željna da nauče. Sigurno vam je draže to, nego da su nezainteresovana za svijet oko sebe.

Kada prekidamo djecu u sred razgovora, misliće da je u redu da i ona prekinu nekog drugog i neće naučiti da budu dobri slušaoci i nesebični u komunikaciji. Čovek koji drugom posveti vrijeme pažljivo slušajući šta mu se govori i ne prekida drugu osobu dok izlaže svoje mišljenje je svima omiljeni sagovornik.

U suštini većina ljudi je navikla da tako komunicira sa svojim porodicama i bliskim prijateljima, pa ispada da što nam je neko bliži ružnije se ophodimo prema njemu. Greške koje svakodnevno pravimo postanu veoma vidljive u odgoju naše djece. Ukoliko ranije počnemo da ih ispravljamo kod sebe, poštedićemo sebe glavobolje u budućnosti uzrokovane nevaspitanjem naše djece.

- Kad smo za stolom. Ukoliko se i okupite kao porodica da zajedno ručate (obično to bude nedjeljom, obzirom na različito radno vrijeme roditelja), u većini slučajeva je i uključen televizor u pozadini koji svi gledaju. Zajednički obrok je prilika da roditelji posvete pažnju djeci, a i pokazatelj poštovanja. Zamislite da ste na ručku sa poslovnim partnerom i većinu vremena provedete pogleda uperenog u televizor. Prikačio bi vam epitet da ste nepristojni i uvredio bi se.

Takođe nešto što retko ko praktikuje je da isključi zvono na mobilnom telefonu dok ruča. Čim telefon zvrcne roditelj skače na noge da se javi. Sutra kad vam dijete bude tinejdžer i potrči da odgovori na poziv sigurno ćete mu reći ‘Prvo završi jelo, nigdje ne gori!’.

Upravo tako, vrijeme objedovanja sa svojom porodicom je jedan lijep ritual koji vaša djeca treba da ponesu u budući dom kad zasnuju svoje porodice. Stoga, isključite telefon i televizor, pustite neku opuštajuću muziku i uživajte. Ne zaboravite na magičnu riječ prijatno i molim vas tate suzdržite se od podrigivanja.

Kakva još ružna ponašanja odrasli praktikuju?

- Zijevanje bez podignute ruke preko usta (ne moraju svi da vam vide resicu u grlu.)

- Mokrenje na ulici. Ako žene mogu da se suzdrže i stisnu petlju do prvog toaleta mogu i muškarci.

- Pljuvanje. Grozna navika.

- Puhanje nosa uz pomoć dva prsta i izbacivanje sadržaja na ulicu. Još gora.

Mislim da je ovo nabrajanje i više nego dovoljno. I sa ovim imamo pune ruke posla. Svakako da ima dosta fino vaspitanih roditelja, koji imaju fino odgojenu djecu. Sve pohvale za njih.

I za kraj:

Nikada ne treba djecu kriviti za greške koje su napravili, već smo krivi mi roditelji što ih nismo bolje naučili.

Izvor: Adria Daily