Biti roditelj je najodgovornija pozicija na svijetu
Piše: Nataša Gaon-Grujić
Prije nekih sedam godina imala sam tu nevjerovatnu priliku prisustvovati predavanju Dr. Joe M. Pons. Nije, uopšte, bitno da li vam je ime poznato ili ne, bitno je sljedeće - svoje predavanje počeo je pitanjem: „Koja rukovodeća pozicija je najzahtjevnija, koja pozicija po svojoj težini ima najznačajniju ulogu?“. I tako, sala puno mladih menadžera što žele mijenjati svijet, i mi počeli, kao pametni, nabrajati i objašnjavati, a on nas prekinu i reče: “Nemate vi pojma, biti roditelj je najzahtjevnija pozicija.“
I jeste.
Majka postaje majka od onog trena kada se pomokri na vrh testa za trudnoću, pa joj se ukažu dvije umjesto jedne linije, ili kada dobije prvi nalaz krvi koji potvrdi da vrijednost beta HCG raste.
U trudnoći prođeš kroz razne faze, jedva čekaš da ti poraste stomak, pa da osjetiš kako se beba miče u stomaku, onda se ta ista beba zabije negdje ispod rebara, ali mama je i dalje sretna. Prođeš i kroz faze jutarnjih grčeva u nogama, stalnu trku u toalet, oticanje nogu, pa strah od poroda, pa sreća što se bliži.
Zaboravljanje bola
Ja nisam voljela ultrazvučne preglede, ni onaj gel po stomaku, ni onu hladnu „špahtlu“, a još manje ekran na kojem možeš vidjeti svoju bebu, jer bez obzira na pomoć ljekara koji mi je objašnjavao: „Vidite nos, uši, krasno, nogice“, ja od silnog straha i treme nikada ništa nisam uspjela vidjeti.
A onda dođe porod i koliko god da je boljelo, zaboravljaš bol, jer u rukama držiš novi život, pomalo krvav koji plače širom otvorenih usta dok se malo tijelo grči u tvojim rukama..i tako, u mom slučaju, dva puta..
Nevjerovatno je kako godine brzo prolaze. Od one male djevojčice koja me držala čvrsto sa obje ručice oko vrata, dok sam klečala u vrtiću pokušavajući joj obući papuče, a ona je, uvijek uspješno, uspijevala ukočiti stopalo i zgrčiti prste, kao protest ostajanju u vrtiću uz plač i rečenicu: “Majko, majčice, nemoj me ostavljat'“, sada gledam djevojku, koja i danas zna ponoviti moju rečenicu, ali u onoj dječijoj varijanti kada još uvijek nije tečno govorila: “Ne da mama nikogo“, a zvučala je u mom originalu: „Ne da mama nikome“.
Mlađa se uvijek borila za svoje mjesto, uvijek me osvajala osmijehom i svojom upornošću.Vječno hladnih ručica dobila je nadimak Pahuljica, a Pahuljica me i danas lako osvoji..
Prije par dana nas tri imale smo naš dan.
Tada smo nas tri same, smijemo se, uspijemo se i posvađati, pa pomiriti.
„Ne da mama nikome“
Ne smijem ih više javno nježno gledati i grliti, to je “ofirno“, ali ih zato smijem tako pogledati dok su ispred mene na pokretnim stepenicama. Smijem se nasmijati kada okrenu leđa i uđu u kabinu, a prethodno su probale novu majicu i diskretno su napučile usta dok su se okretale oko svoje ose ispred ogledala uz komentar da su se udebljale.
A ja pomislim: Šta nas još čeka? Pomislim kako bih željela da ih zaštitim i svaki put kada osjete bilo kakav životan pad, da ih mogu, kao nekada podići, priviti uz sebe i reći: „Ne da mama nikome.“
Ne mogu a da ne pomislim i na situacije kada ne uspijevate ostati trudni, bez obzira na silnu želju, bez obzira što znate da bi bili dobar roditelj, mada se roditeljstvo, uvijek, preispituje.
Ne mogu da ne pomislim na žene koje su prošle hormonalne terapije, folikulometriju i opet zurenje u monitor, u jajnike i folikul koji samo što nije puknuo. Tada vam ljekari preporuče nešto što se zove ciljani seks, koji obično liči na sve osim na vođenje ljubavi.
Ne postoji par koji se nije posvađao, jer baš tada ne mogu to uraditi, a žena je puna hormona i beskrajno osjetljiva.
Iza toga čekate i uvjeravate sebe da ste ovoga puta uspjeli, kad' ono niste.
I sve ponovo, uz sve to pijete čaj od macine trave, u tim količinama da mislite da ćete početi i mjaukati, dižete noge u zrak nakon vođenja ljubavi, mjerite temperaturu, instalirate aplikacije na vaše mobilne telefone, slušate sve narodne preporuke i opet ništa.
I onda kao hladan šamar posred lica udarila me vijest o ubistvu bebe od četiri mjeseca, o majci koja je svoju djecu držala u podrumu, o „nevidljivoj djeci“, djeci koja nisu upisana u matičnu knjigu rođenih, djeci koja prose na ulici, djeci koja prose da bi preživjela i djeci koja su primorana na to.
O djevojčici koju je majka prodala i udala sa samo dvanaest godina.
Osjećaj zaljubljenosti
Vozim se kući, a na semaforu je crveno svjetlo, kao znak opasnosti, kao znak da trebam stati. Gledam u automobil ispred sebe, mladi par koristi crveno svjetlo na semaforu za ljubljenje, ona se poslije naslonila na njegovo rame, a on pripio svoju glavu uz njenu. Ne vidim im, jasno, lica, ali osjećam da su zaljubljeni.
Upalilo se zeleno svjetlo na semaforu, kreće automobil ispred mene, krećem i ja, oni su skrenuli desno, a ja lijevo, više ih ne vidim, svako ima svoj put, samo da oni na svom životnom putu ne naprave dijete za koje nisu spremni.
U pravu je Dr. Joe M. Pons, ne postoji životno odgovornija i teža pozicija od one 'biti dobar roditelj'.
Možda baš zato što je toliko odgovorna, ne uspijevaju svi, a djeca, nažalost, postaju žrtve njihovog neuspjeha. Za nas su takva djeca bez obzira da li su upisana u matičnu knjigu rođenih ili ne, nevidljiva, samo se, povremeno, zgrozimo nad strašnim vijestima, a poslije nastavljamo svoju vožnju kroz život.
Oprezno pratimo semafore i njihove boje kao upute o kretanju, a mala glava sa zamršenom kosom, prljavih ruku, bosih nogu, ostaje na ulici i u našim očima sve dok se dječije tijelo može vidjeti u retrovizoru automobila.
Izvor: Al Jazeera
![[VIDEO] Trudnoća i porod u 3 minute](http://svezabebe.ba/beba/modules/mod_news_pro_gk5/cache/stories.slike.sve_o_bebama.baba-dolazi.beba-maternicansp-177.jpg)
