Kad si sam, nisi roditelj - nepotpuno usvajanje
Žena ili muškarac koji nemaju bračnog partnera u BiH, ne mogu ostvariti potpuno usvojenje djeteta. Petogodišnja djevojčica iz Sarajeva nije znala da postoji novac, ni za što on služi. Nije znala ni da na ulicama ima rupa, ni da one mogu biti opasne. Nije znala ni šta su hoteli, ni za šta te “velike kuće” služe…
Sa svim ovim će se prvi put sresti kada po nju, u Dječiji dom Bjelave, dođe njena usvojiteljica. Djevojčica je ubrzo upoznala svijet izvan zidova sirotišta, neumorno šetajući sa svojom mamom, kako je od prvog susreta nazvala svoju usvojiteljicu, i koja za nju to i jeste već punih deset godina.
“Bila je zadivljena pokretnim trakama u samoposlugama kroz koje se roba provlači, kako bi se očitao barcode, pa je stalno željela da nešto stavlja na te trake. Također je bila fascinirana novcem, kao i pojmovima 'kupiti' i 'platiti', jer sve što je imala u Domu, to je dobila, a kad bismo izašle u šetnju, ona bi, u cipelicama od laka, zapinjala, padala i gulila koljena. Istina, to i nisu neki hvale vrijedni prvi susreti sa vanjskim svijetom, ali je uskoro upoznala i puno bolje stvari koje nije mogla ni pojmiti među zivodima Doma”, priča Borka Rudić, usvojiteljica djevojčice.
I ne znajući kakve je sve procedure prošla njena mama, koja, prema Porodičnom zakonu FBiH, kao usvojiteljica bez bračnog partnera, nije mogla ostvariti potpuno usvojenje, odnosno dobiti i roditeljska i srodnička svojstva, djevojčica je ushićeno upijala svijet od kojeg je godinama bila odvojena.
'Diplomirana mama'
“Sama žena ili sam muškarac u BiH ne mogu dobiti potpuno usvojenje djeteta. Prema našem zakonodavstvu to mogu samo potpune porodice, ali ja se pitam da li sve potpune porodice, a koje podrazumijevaju da dijete ima i oca i majku, pri tom posebno mislim na one biološke, ispunjavaju kriterije da budu dobri roditelji”, kaže Rudić. Priča kako je morala proći čitav niz testova – od provjere njenog finansijskog stanja, psihološkog profila pa do testa inteligencije.
“Kada sam rješavala taj test, zafrkavala sam se i pitala koliko bi bioloških porodica položilo taj test. Toliko toga sam ispolagala da sam sad bukvalno ‘diplomirana mama’, a tako će se zvati i moja knjiga koju upravo pišem uz pomoć moje usvojene kćerke”, priča Borka.
Svjesna da se izvjesne procedure moraju proći, a kako bi se djetetu koje se usvaja osigurao prelazak u sigurnu porodicu i osigurala budućnost, ona nije protiv njih, ali jeste protiv “diskriminatorskog odnosa prema ‘samcima’ koji usvajaju djecu”.
“Bračni par bez problema može dobiti potpuno usvojenje, a samci ne mogu. A to što se taj bračni par može dan nakon posvojenja razvesti, što neko od njih može umrijeti, što može biti ko zna šta, nije nikakva prepreka kolika je ogromna prepreka to što je neko SAM, bez obzira što je situiran, obrazovan, brižan…”
Mirsada Poturković, stručna saradnica za koordinaciju, saradnju i informiranje u Centru za socijalni rad Kantona Sarajevo kaže da je u interesu djeteta da ide u “potpunu porodicu”, ali i da u BiH ne postoji nijedno ozbiljno istraživanje koje se bavi odnosima koji se uspostave između djece koja su potpuno usvojena i usvojitelja i na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti jesu li "potpune" usvojiteljske porodice bolje od "nepotpunih".
Usvojiteljica Rudić također priča o tome kako je stalno pod lupom institucija sistema.
“Bračni parovi koji dobiju dijete na potpuno usvojenje postaju i njegovi srodnici, pa u dječijem rodnom listu ne pišu imena pravih roditelja, nego su to usvojitelji i oni nemaju nikakvih problema. Međutim, kada se radi o samcu koji usvaja, kao što je moj slučaj, onda ja nisam srodnik, i moji podaci stoje u fusnoti rodnog lista i ostalih dokumenata djeteta. To je diskriminacija i djevojčice koju u školi često pitaju kako to da ima roditelje, a živi sa usvojiteljicom. Također, kada joj vadim pasoš, to moram raditi svake dvije godine i svaki put donijeti kompletnu dokumentaciju o usvajanju, što ne moraju parovi usvojitelji. I svaki put moram na šalterima u općinama i drugim uredima, dok iza mene stoji stotinu duša, odgovarati na pitanja tipa: 'A šta ste joj vi?', 'Ko su pravi roditelji?' i slično”.
Diskriminatorska praksa
Borka Rudić je stoga odlučila pokrenuti postupak za izmjenu Porodičnog zakona, o čemu je već upoznala neke institucije. “Naravno, ja to kao građanin pojedinac ne mogu učiniti, jer to ne dopušta naše ustavno uređenje, pa ću se vjerovatno dobro napatiti dok to nekako proguram. Naravno, meni to više ne treba, jer je moja kćerka već odrasla i sad smo u situaciji da možemo ozvaničiti potpuno usvojenje, ali to želim uraditi zbog drugih osoba koje žive same, a žele posvojiti dijete”, kaže Rudić.
Udžejna Habul, univerzitetska profesorica više nastavnih disciplina, među kojima je i Porodično pravo, kaže: “Naravno, nema nikakvih garancija da će dijete odrastati u potpunoj porodici. I biološka i usvojiteljska porodica vremenom mogu postati nepotpune, disfunkcionalne, itd. Ali, normirajući uslove za zasnivanje usvojenja, zakonodavac polazi u prvom redu od zahtjeva da usvojenje treba biti u interesu usvojenika i zato pravni poredak nastoji direktno uticati na zasnivanje što kvalitetnijeg roditeljskog odnosa. Dijete u svom odrastanju treba oba roditelja.” Ipak, i prof. Habul, kao i socijalna radnica Poturković, kaže da ovakva praksa ima vidove diskriminacije.
“U pogledu uslova za zasnivanje usvojenja i ovih na strani usvojitelja i ovih na strani usvojenika ta praksa jeste diskriminatorska. Ali, ne znači da se samo jednim potpunim oblikom usvojenja, koje je neraskidivo, može uvijek omogućiti da usvojenje ostvari svoj cilj. Predviđanje više oblika usvojenja može samo omogućiti da odabrani oblik usvojenja ostvari i svoj cilj (uspostavljanje roditeljsko-pravnog odnosa i oblik zaštite djece bez roditeljskog staranja)”, kaže Habul.
Mirsada Poturković ističe da kod nepotpunog usvojenja rodbina usvojenog djeteta ima pravo kontakta i komunikacije sa djetetom, što često izaziva strah kod usvojitelja koji se plaše reakcije djeteta i potencijalne želje da nastavi život sa svojom biološkom rodbinom. Ipak, ona kaže, da na nepotpuno usvojenje daju samo djecu čija su oba biološka roditelja, ako postoje, potpisala pristanak za usvojenje, tako da su usvojitelji, barem sa te strane, mirni.
Osim što je BiH jedna od rijetkih zemalja u regiji i Evropi, pa možda i jedina, koja ima kategoriju nepotpunog usvojenja, ona nema ni registar potencijalnih udomitelja, a koji bi pomogao da se privremeno udome djeca koje roditelji iz raznih razloga ostavljaju u domovima za djecu.
Manipulacija djecom
“Prema našim zakonima, roditelji koji ostave dijete u neku instituciju i ne obilaze ga tri mjeseca ili za to vrijeme ne dođu po njega, gube pravo na roditeljstvo, a dijete dobija mogućnost usvojenja. Međutim, kao po nekom pravilu, dan pred istek tog roka, pojavi se neko od roditelja i uzme dijete, poslije ga opet donese i sve tako. To je teška manipulacija djecom i to treba spriječiti”, kaže Borka Rudić.
Također, shodno Konvenciji o pravima djeteta i međunarodnim standardima, nijedno dijete do tri godine ne bi smjelo biti smješteno u instituciji, nego u porodici. Ipak , tako mala djeca odrastaju u domovima u BiH.
„Biološki potencijal koji dijete dobije rođenjem imamo priliku razviti do treće godine života. Zbog toga je neophodno stvoriti uvjete za odrastanja djece u porodičnom okruženju, odnosno u hraniteljskoj porodici. Istina, oni nisu roditelji djetetu, ali jesu u datom trenutku njegova porodica“, objašnjava Poturković i navodi kako u susjednoj Hrvatskoj za hraniteljske porodice postoji obuka i veća sredstva za skrb, nego što je to u BiH: "To je u susjednim zemljama regulirano zakonom, a kod nas se hraniteljski odnos tretira tek kroz nekoliko članova Zakona o socijalnoj zašiti."
No, dok BiH uskladi zakone sa međunarodnim zakonodavstvom i standardima, do tad će sirotišta biti krcata djecom koja iz raznih razloga ne ispunjavaju uvjete za usvojenje, a što je san skoro svakog od njih. Takve djece u BiH je na hiljade, a velika većina njih, odrastu i postanu punoljetna među zidovima sirotišta, lišena porodičnog života i topline.
Izvor: Aljazeera Balkans