Cijela porodica žrtva doktorske sujete
Dr. Amila Cvijetić-Koldžo osuđena je na tri godine zatvora zbog smrti pacijentice, a porodica njene žrtve na doživotnu bol. Ena, sedmogodišnja djevojčica iz sarajevskog naselja Dobrinja, nije upoznala svoju majku. Bez nje je ostala kad joj je bilo samo mjesec dana. Odgajali su je nana, otac, teta, brat…
Kada joj je tetka jednom prilikom pokazala sliku majke i upitala zna li ko je to, rekla je: “Znam - mama.” A na sljedeće tetkino pitanje: “Čija mama?”, djevojčica je odgovorila: “Moja, tvoja, Denisova, tatina…”
“Kada je to rekla zaključila sam da njeno poimanje mame nije isto kao kod djece koja je imaju i da ona, zapravo, nikad neće shvatiti pravo značenje tog pojma i osjetiti majčinsku ljubav”, kaže Gordana Simić, sestra djevojčicine majke - Svjetlane Zukić, koja je 17. augusta 2007. godine umrla od posljedica nesavjesnog liječenja, a za što je na trogodišnju kaznu zatvora osuđena dr. Amila Cvijetić-Koldžo, anesteziologinja Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS).
Gordana smatra da je dr. Cvijetić-Koldžo svojim nesavjesnim postupcima, zapravo, uništila više života, što je i napisala na svom blogu Moja sestra Ceca (Svjetlana), a koji je pokrenula nakon smrti sestre, kako bi javnosti skrenula pažnju na problem nesavjesnog liječenja i njegove posljedice.
Smrt pred očima djeteta
I djevojčicin otac Edin Zukić kaže kako čitava porodica ispašta zbog “greške i sujete” spomenute doktorice, te da će ih taj događaj pratiti cijeli život. Zukić priča kako je njegov sin imao šest godina kada mu je majka umrla - praktično pred očima.
“Denis je dobro upamtio majku i njemu ona jako nedostaje. Mada puno ne priča, ja samo mogu misliti šta on u sebi preživljava, jer je on spavao u krevetu kraj Cece (Svjetlana) kada je ona umrla. Ja sam ujutro otišao na pijacu i kad sam se vratio u kući je sve bilo tiho. Prišao sam krevetu na kojem su njih dvoje spavali i ugledao Cecu zaleđenog pogleda...”, prisjeća se Edin tog strašnog jutra prije sedam godina.
Objašnjava da je njegova supruga željela bezbolni porod, pošto se “napatila prilikom rađanja prvog djeteta”, pa joj je dr. Amila Cvijetić-Koldžo dala tzv. epiduralnu anesteziju i tom prilikom joj probila kičmenu ovojnicu. I umjesto da o tome obavijesti kolege i zadrži je na 24-satnom liječenju, kao što se radi u takvim slučajevima, dr. Cvijetić- Koldžo je sakrila ovu “grešku”, a podatke o komplikaciji nije upisala ni u tzv. temperaturnu listu pacijenta. Svjetlana je već sutradan otpuštena iz bolnice, a dr. Cvijetić-Koldžo joj je samo rekla da je došlo do “male tehničke poteškoće", ali da to nije ništa opasno, te da je pozove osjeti li glavobolju.
Tako je i bilo. Samo dva dana nakon poroda javile su se glavobolje. Dr. Cvijetić-Koldžo je odlazila u stan Zukićevih i isprva je Svjetlanu savjetovala da svakodnevno pije dva litra Coca-Cole i litar kafe, da bi se zatvorila rupica na ovojnici i ublažila glavobolje.
No, stanje se pogoršavalo, a doktorica je porodicu uporno uvjeravala da nema razloga za brigu, da to" kod porodilja tako bude i - prođe".
Doimala se kao prijatelj
“Sjedila je s nama, u našem stanu. Kuhali smo joj kafu, pričali s njom, bila nam je simpatična, doimala se kao prijatelj. Nikad nam ničim nije dala do znanja da je Svjetlanino stanje ozbiljno, tako da mi nikad nismo ni pomišljali da zovemo nekog drugog ljekara”, priča Edin.
Doktorica je Svjetlani u njenom stanu davala infuziju i lijek „propofol", za koji je na suđenju utvrđeno da se može davati isključivo u zdravstvenim ustanovama.
“Dva puta sam Cecu, na nagovor dr. Amile, vodio na Klinički centar u vrijeme njenih noćnih dežura, gdje joj je ona davala tzv. krvne zakrpe. Rekla mi je da je lakše za Cecu da je dovedem kada je manje pacijenata, kako ne bi čekala, a tek poslije sam shvatio da je, ustvari, htjela izbjeći kolege i sve zataškati”, kaže Edin.
Prilikom suđenja utvrđeno je da bi Svjetlana Zukić preživjela da je ostala na klinici i imala adekvatan tretman, te da je dr. Cvijetić-Koldžo počinila "teško krivično djelo protiv zdravlja ljudi".
Suprug pokojne Svjetlane i njena sestra i sedam godina nakon njene smrti vrte film i postavljaju bezbroj pitanja.
“Pitam se kakva je to osoba koja radi svoje sujete žrtvuje jedan mladi život, koja, zapravo, žrtvuje njenu čitavu porodicu”, kaže Gordana. Edin, također, pokušava dokučiti kako je doktorica mogla sve vrijeme ostati hladnokrvna, manipulirati njima i držati ih u ubjeđenju da će sve to kratko trajati i onda - proći.
“Kada je Ceca umrla nazvali smo doktoricu da joj to kažemo, a ona je odmah pitala hoćemo li raditi obdukciju. Čak ni saučešće nije izjavila. To govori da je ona samo mislila na sebe, kako da izvuče sebe iz svega toga”, kaže Edin i napominje da je sve to shvatio kada je, nažalost, već bilo kasno.
Denis, sada već 13-godišnjak, sve ovo sluša spuštene glave, skrivajući suze. A kad ga otac upita sjeća li se doktorice, kratko kaže: “Ja o doktorici neću da mislim.”
Bezbroj pitanja, nijednog odgovora
Edin je, kaže, nakon svega izgubio vjeru u ljekare, u njihovu etiku, moral...
“Često mislim šta bih uradio kada bih se razbolio. Vjerovatno bih morao otići negdje drugo”, kaže. I njegova svastika Gordana razmišlja o istom. O svemu ovom su naročito razmišljali u zadnjih 14 mjeseci, koliko je prošlo od donošenja pravomoćne presude, a za koje vrijeme je dr. Cvijetić-Koldžo uredno radila na klinici.
Kažu da nema skoro ni dana a da sve ponovo ne prožive. “Prvo je bilo to predugo suđenje, koje se oteglo na pet godina i na kojem su nas stalno iznova propitivali. Ponekad se činilo da smo mi krivi, a ne ta doktorica. Onda se suđenje završilo, ali ona nije otišla u zatvor, nije dobila ni otkaz, niti joj je oduzeta licenca za rad. Naravno da nas sve to potresa, da se propitujemo gdje živimo, jesu li tri godine zatvora dovoljne da nadoknade jedan zauvijek uzet život i još nekoliko uništenih, da li je sujeta jedne doktorice vrijedna toga da dvoje djece odrasta bez majčine ljubavi, da svi mi koji smo tu osobu voljeli patimo čitav život, ko su ljudi koji nas liječe i hoće li ova presuda išta promijeniti u našem zdravstvu...”
Je li ovaj slučaj nauk i opomena medicinarima pokušali smo saznati od njih samih. Međutim, svi koje smo kontaktirali su kao ispriku da o tome ne govore naveli to da nisu čitali presudu i da stoga ne bi bilo dobro išta reći.
O ovome, kao ni o tome hoće li dr. Cvijetić-Koldžo oduzeti licencu za rad, ništa nije rekla ni Ljekarska komora Kantona Sarajevo, dok su iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu na pitanje šta za njih znači sudska presuda u ovom konkretnom slučaju odgovorili da “Uprava KCUS-a nema ovlaštenja za komentiranje presuda suda”.
KCUS je dr. Cvijetić-Koldžo otkazao Ugovor o radu 5. jula ove godine, samo dan prije nego je upućena u Kazneno-popravni dom Tuzla na služenje trogodišnje zatvorske kazne.
Cvijetić-Koldžo jedna je od četiri ljekara koji su pravosnažno osuđeni u posljednjih pet godina na sudovima u Bosni i Hercegovini za nesavjesno liječenje i jedina koja je otišla u zatvor.
Piše: Snježana Mulić-Softić/Al Jazeera