Da li su naša djeca postala ovisnici o elektroničkim napravama ili je po sredi nešto drugo?

tehnologija djeca

Piše: Danijela Dragosavljevic (Fitmama Ba)

Nama roditeljima sklonim savršenstvu ta ideja da su djeca ovisnici i da ih treba spašavati iz ralja ovisnosti o elektroničkim napravama zvuči vrlo primamljivo.

U borbu protiv ovisnosti krećemo na isti način kao i kod borbe sa narkoticima. Zabranom, posramljivanjem onih koji ih koriste i kaznom ako ih se uhvati u korištenju. Prebacivanjem krivnje na druge...

Koliko puta sam bila ljuta na roditelje koji djetetu koje ne zna ni da čita i piše kako treba kupuju najnoviji tablet, telefon, konzole i čuda. Kažem bila dok nisam shvatila da ne znaju bolje. Nisu svjesni.

Rezultati u toj našoj borbi protiv ovisnosti o elektroničkim napravama su vrlo slični rezultatima u borbi protiv ovisnosti o narkoticima. Vrlo slabi i zasnivaju se na moći. Kada ovisnik izađe iz našeg djelokruga on poseže za istim obrascima. To je iz razloga što nismo došli do srži problema.

Uzmimo za primjer situaciju u kojoj grupa djece izdvoji jedno dijete i ne da mu da se igra sa njima. Fudbal il šta već. Vi ste na izletu, sjedite sa prijateljicama. Lijep je i sunčan dan. Dijete dolazi, tužno je, ima snuždenu posturu, napućene usne kao da će sad zaplakati... I prilazi vam. "Mama, ne daju mi da se igram sa njima". Vi se ni ne okrenete, jer ste u pola rečenice sa prijateljicom, već samo izgovorite frazu kao da čitate meni na stranom jeziku "Zamoli ih fino".

I sad da ne razvijam cijelu konverzaciju koja može teći u nedogled a zasniva se na tome da je dijete osetilo određenu emociju koju nije u stanju samo da izreguliše. Dolazi majci po regulaciju koja treba da se desi kroz potpunu prisutnost i orijentaciju na to dijete... A majka nudi rješenje problema.

Foto: Fitmama Ba

Znaaam. To je tako lako uraditi i nekako izgleda logično i normalno. Ali dijete nije došlo po rješenje tj. nametanje rješenja od strane roditelja već po svjedoka koji će posvjedočiti "oh da vidim da ti je teško, sav si mi se snuždio"...

Djeci treba neko ko će biti tu uz njih, ali u potpunosti, ko će svojim prisustvom i iskrenim suosjećanjem pomoći djetetu da samo nađe rješenje. U protivnom ako narušimo taj prirodni proces nudeći elektroničku napravu umjesto prisutnosti...

Dakle, ako narušimo prirodni proces suočavanja sa neugodnim emocijama nudeći elektroničku napravu, mi ustvari učimo dijete da kada se digne neka neugodna emocija, da treba uzeti ekran da preusmjeri pažnju i regulira se makar privremeno uz ekran.

Ovo nije objava koja ima za cilj da posrami druge roditelje i istakne mene kao super mamu.

Ovo dolazi iz sopstvenog iskustva s namjerom da dijeljenje ovih iskustava pomogne nekom da bude roditelj koji se osjeća dobro i nema strah od svoje djece i uloge roditelja.

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je autorica teksta i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.