Prirodni vs. carski! Zar je bitno?

prirodni vs carski

Piše: Andrea Tomašević-Kolenda/Enina mama - Blog o majčinstvu

26.11.2014.

7:30h

Nakon što sam prethodnih dana svom doktoru probila mozak kako želim što prije roditi (iako simptoma poroda nije bilo na vidiku), rekao mi je da dođem u gore navedeno vrijeme i da ću upoznati svoju curu. Dan prije Eninog rođenja, slavili smo rođendan moje sestre koja je navijala da rodim baš na taj dan. Ispravka…drugi su slavili dok sam ja zabrinuto brojala minute do odlaska u bolnicu.

Iskreno, željela sam roditi na carski. Sestra je svoju djevojčicu na svijet donijela istim putem i već drugi dan nakon dolaska kući iz bolnice, šetala je po snijegu kao da je prije toga otišla izvaditi zub, a ne roditi. Gledajući njen primjer bila sam odlučna da želim isto.

Doktor me za kratko vrijeme odgovorio od te zamisli jer je bilo šteta da se podvrgavam operaciji kada je beba već lijepo spuštena u porođajni kanal. Ok…nevoljko sam pristala ubjeđujući sebe kako ću roditi u roku od dva sata. Optimistično, zar ne? Molećivo sam gledala u njega ponavljajući “ako ne bude za dva sata, vodite me u salu pliiiiiiiz”.

Srijeda jutro…dogovoreni dan za porod je stigao. Muž i sestra u pratnji. Prvo sam ih zamolila da me pričekaju dok se našminkam jer ZABOGA, brzo ću roditi pa da budem lijepa za fotkanje! Sestrin podsmijeh mi je govorio suprotno, u što ću se kasnije i sama uvjeriti.

Dolazim u bolnicu (Opća bolnica u Sarajevu) i onaj trenutak kada sam morala ući na odjel i zatvoriti vrata, svjesna da nazad nema i da moram istrpiti sve što me čeka, bio je najtragičniji od svih. S druge strane, nestrpljenje da vidim svoju curu bilo je veće od svemira.

Nakon uobičajene procedure CTG pregleda, klistiranja i ostalih zezancija, smještam se na krevet i prvi problemi počinju. Od silnog straha mi se sve vene povukle i ne postoji šansa da mi uključe drip (za one koji ne znaju drip je široko rasprostranjen naziv za sredstvo kojim se potiču i pojačavaju trudovi i ubrzava porod). Pola sata traje “svađa” sestre sa mojim venama i ubjeđivanje kako se moram opustiti da bi mi mogli naći venu. Dišem svim mogućim tehnikama za opuštanje za koje sam ikad čula i konačno me bocnuše. Uslikam taj trenutak, šaljem sestri slike i zovem je na viber nakon 5 minuta.

“Ma ništa je ovo…kao menstrualni bolovi. Zašto žene pričaju da je strašno i zašto se deru uopšte onoliko” – velim joj.

S čuđenjem, jer nije iskusila prirodni porod, savjetuje da pričekam jer ne vjeruje da su pravi trudovi i bolovi već počeli.

Nakon par minuta prekidam vezu jer osjetih šta znači bol u pravom smislu te riječi. Ovaj dio dalje, koji se dešavao naredna dva i po sata ne bih detaljnije objašnjavala zbog svih trudnica koje ovo čitaju i koje čeka isto (a mame koje su rodile znaju o čemu pričam).

Uglavnom, gospođica Ena se čvrsto zgčila u desnu stranu mog stomaka i nije bilo nikakve šanse da je okrenu u pravi položaj. Plodna voda je iscurila, kontrakcije su već na svaki minut, nedovoljno otvorena za prirodni porod i…po najhitnijem postupku, za tren oka, nalazim se na krevetu koji jurca prema sali. Carski rez! “Bogu hvala”- prolazi mi kroz glavu, sretna što ću konačno biti pod totalnom anestezijom i što ću reći “zbogom” bolovima. Ahaaaa…malo sutra.

Gara je izašla u 13:17. Ja sam spavala do 16h.

Naredna scena…otvaram oči u bolesničkoj sobi. Slika mutna, mučnina od anestezije, mog ooogromnog stomaka više nema, kateter je tu i nepodnošljiva bol koja mi ne dozvoljava da pomjerim nožni prst. I ovo je carski? I ovo je za neke carice? I za ovo kažu blago tebi, nisi ti ni osjetila šta je porod? E pa niste vi drage moje iskusile šta je postoperativni bol i šta je paraliza nakon carskog. Respect za sve one koje se nisu osjetile tako bespomoćno i bezizlazno nakon operacije zvane carski rez.

Četiri noći i pet dana bez sna (BUKVALNO bez jedne minute sna) situaciju su učinile još gorom. Na svu sreću imala sam cimericu koja je drugi dan odmah ustala na noge i pomagala mi više nego ijedna sestra u bolnici. Morala sam joj oprostiti cjelonoćno zujanje električne izdajalice jer da je nije bilo mislim da bih vječno ostala zakovana za bolnički krevet.

15 dana je trajao oporavak. Iz bolnice sam izašla na sve četiri. Generalno mnogo sam teško podnijela kompletan proces adaptacije na novonastalu situaciju ali tome ću posvetiti poseban blog.

Kako god…često u posljednje vrijeme čujem kako se podcjenjuje porod carskim putem, kako te mame nisu “prave” mame jer nisu osjetile ČARI prirodnog poroda i sve ostale nebuloze vezane za to. Svako ima pravo da odluči na koji način će SVOJE dijete donijeti na ovaj svijet. Ko smo mi da sudimo i polemišemo šta je ispravno, šta je bolje i ko je veća mama? Na svojoj koži sam osjetila obje opcije i kad me neko pita šta je lakše ili bolje opet nemam odgovor. Svaka opcija ima svoje dobre i loše strane. Nisu sve žene iste; neko rodi prirodnim putem za sat, neko za 23. Neka mama se nakon carskog opravi nakon dva dana, druga nakon mjesec.

Nije li na kraju svega toga najvažnija činjenica da ste rodili živo i zdravo dijete…kakvim god putem to bilo?

P.S. Moja mala garava djevojčica koja nije željela van iz maminog stomaka učinila mi je uslugu i spasila me od patnje. Prilikom operacije utvrđeno je da se posteljica zalijepila za ožiljak od prethodne kiretaže. Sve i da sam ostala do kraja “prava” mama i rodila prirodnim putem, opet bih morala u salu na vađenje posteljice. Carski je ipak bio bolja opcija!