Čučeći porod bez tiskanja, u sarajevskom porodilištu

Piše: Mama A./PrirodanPorod.com (identitet poznat redakciji portala)

Da bih krenula sa čitavom ovom porođajnom pričom o svom drugom porodu ne mogu a da se ne osvrnem na iskustvo prvog poroda koje me je učinilo ovoliko odlučnom da želim nešto drugačije nego što je to bilo prvi put. Naime, moj prvi porod je bio tako tipičan za svaku prvorotku koja se javi u porodilište, puna euforije, iza koje se zatvaraju vrata hodnika gdje je ostavlja njen muž – jedino poznato lice nakon što je izašla iz svoje kuće – jedinog poznatog ambijenta, ona sa torbom u rukama u tom hodniku, u potpuno nepoznatoj sredini se prepušta i bespogovorno vjeruje osoblju koje je tu – da će nešto fantastično i lijepo da se desi nakon devet punih mjeseci, onako kako joj ta euforija nagoviještava.

I onda kreće sve, procedure, protokol, de ovako de onako, sad ćeš ovo sad ćeš ono, guraj sad, hajde diši, ne tako, crveno ti je lice, popucaće ti kapilari, ne troši snagu na glas tokom tiskanja, hajde još jednom, ugušićeš dijete, sad je dosta!, nalijeganje, rezanje, plakanje i kukanje…..i ta se euforija pretvori u jedan strah, izbezumljenost, O Bože šta je sad ovo, neka To izađe iz mene…i kulminira čime? Umorom, plačem, osjećajem razočarenja u sebe, u rađanje, u čitavo to putovanje, i okretanjem glave od tog nevinog stvorenja koje mi pokazuju i koje ja sad treba da dočekam sretna i zaljubljena. A sve o čemu razmišljam je: Hvala Bogu pa je prošlo. Tu bi elegantno legla ona narodna “Neka se kutarisala”. To je ono što me je najviše boljelo, to okretanje glave, taj strah i razočarenje kojim nisam smjela dočekati svoje dijete. Ono euforično Ja je ono koje je trebalo biti tu da tu svečanost zvanu Život dočekam. Euforiju koju sam osjećala da su mi oduzeli.

Nakon toga je slijedilo moje preobraćenje i luđačko iščitavanje prvo kao način da shvatim šta se to desilo prvi put, potom kao priprema kada sam shvatila da sam zanijela drugi put. Niko me nije mogao ubijediti da je Bog, da je priroda, namijenila ženu i ženino tijelo za ONAKAV jedan porod. To je nešto puno više od toga i ja sam to osjećala. Još kada bih čitala o tuđim lijepim iskustvima i opisima poroda kao o nečemu osnažujućem, što ženu čini Ženom, ja bih u čudu se pitala o čemu to one. Ja sam bila jedno uplakano dijete taj dan iz kojeg je izašlo dijete. Porod je morao biti nešto drugo, neka kulminacija nakon devet punih mjeseci pripreme. Tvoje čitavo tijelo je bilo podato toj funkciji, svi hormoni, moždane funkcije, misli, osjećanja, nagoni….da bi se završilo onako bljutavo.

E dobro, luđački sam iščitala sve, od iskustava drugih žena, do fiziologije poroda, novih saznanja i publikacija od relevantnih lica, organizacija i institucija ginekološke struke, pregledala clipove najrazličitijih načina poroda i porađanja od asistiranih do neasistiranih, u divljini u potoku do onih u bolnici, u vrisci i u tišini, ležeći i u svakom drugom položaju, one super brze i zabrinjavajuće duge….i bila sam spremna. I da, položila sam kurs za dule, tj. kontinuiranu emocionalnu podršku porodilja jer su sve šanse bile da ću sama sebi dulariti.

Pripremila plan poroda sa advokatom, ovjerila potpise. Isprintala afirmativne kartice za porod i bdjela nad njima. Posvetila se dovama kao nikada do tada da se sve ‘zvijezde’, sve ‘vibre’, sva nebesa i nebeska bića priklone meni taj dan i da sve vjerovatnoće idu meni u prilog i tako dalje. Jedini strah mi je bio taj da će moja druga polovica, koja nije bila nikakav luđački preobraćenik, popustiti taj dan pred pritiscima bijelih mantila i onoga što Oni kažu nasuprot svega onoga što sam ja, k’o biva čitala.

I tako, long story short, krenule su kontrakcije u poslijepodnevnim satima, ja sam ih dočekivala sa smiješkom, vizualizirala sebe kao lotosa, cvjećku koja se otvara, pripremila sav taj Zen ambijent da se taj oksitocin krene preljevati, zagušila svjetla sobe, masirala stomak aromatičnim uljima, nisam silazila sa pilates lopte, bacala po sebi tople komprese na stomak i leđa i pijuckala vode. Legla da odspavam, iako sam taj dan sjajno ručala i sjajno odspavala kako odavno nisam, jer se tijelo i prije mog znanja počelo pripremati za ono što slijedi. Spavati nisam mogla već sam ustala oko jedan poslije pola noći i sav ritual prizivanja oksitocina opet započela dok mi kontrakcije nisu postale na 4 minute. Plašilo me je da ne zakasnim u bolnicu jer sam htjela dovoljno vremena da izverbalizujem svoj stav i očekivanja porodilje ali ni prerano pa da sve ovo što je počelo, u onoj sterilnoj atmosferi prestane.

Džaba, adrenalin se potkradao, uzmi torbu, zovi zaovu da nadgleda malu dok spava, sjedaj u auto…vidim ja prorijedile kontrakcije. Sve misli sam usmjerila na to da se smirim, da ne razmišljam previše i da se kontrakcije opet mogu vratiti. Pred porodilište krene svađa pred vratima sa dežurnom babicom kako muž ne može ući sa mnom od samog početka. Plan je bio i da dulu povedem sa sobom, i ne mogu ni zamisliti kako bi taj pokušaj nagovaranja tek prošao kad su ovako izričiti i isključivi bili za muža. Kao ne mogu ja sa mužem ima drugih žena. Sve znam, o svemu sam razmišljala i blagovremeno se raspitala u pravnoj i finansijskoj službi, dajte mi apartman tj. jednokrevetnu en suite koju imate i vi i svaka Klinika i koja je dostupna meni kao osiguranom licu čak i bez participacije. Ne može ona tu ništa, to sam ja sve trebala ranije dogovoriti sa Šefom. Ja govorim da neću bez muža ući ona kaže, kako hoćete i zatvara vrata. U tom svađanju se kontrakcije opet prorijedile. Ostajem na hodniku i tješim ili muža ili sebe, ne znam, i ponavljam, bolje sa tobom u hodniku nego u apartmanu bez tebe. Tu prostrem tetra pelenu i četveronoške na pod pred security kameru u praznom hodniku i prodišem par kontrakcija. Vrati se babica da vidi jesmo li se predomislili, pokazujemo joj plan poroda, pričam k’o u vjetar o nekakvim pravima i Lisabonskoj deklaraciji za prava pacijenata na koje se Porodilište poziva da radi i ne nailazim ni na kakvu reakciju. Tražim da se probudi i dovede dežurni ljekar. Opet nas ostavlja. Pretpostavljam da sam tada iz aktivne faze poroda prešla u tranziciju jer mi je euforija, sigurnost i samouvjerenost počela ustupati mjesto strahu, nesigurnosti i željom za okriljem umjesto samoći. Povratih dva puta na hodniku kako se želudac praznio i tijelo počelo pripremati za bitnije funkcije. Muž sve to vrijeme uz mene potpuno smiren i podrška koja mi je trebala, masirao mi leđa i unosio smirenost.

Tad sam počela osjećati onu porodiljsku popustljivost i inferiornost pred jačinom Sistema pred kojim sam se našla, da jednostavno ne možeš sam protiv svega toga i da je vrijeme da biraš svoje bitke. Treći put smo pozvonili i ušla sam dok je muž ostao iza vrata hodnika koja su se zatvarala. Potpuni deja vu i prisjećanje svog prvog poroda. U prijemnoj sam pružila plan poroda ljekaru koji ga nije ni pogledao, pokušala izverbalizovati neke stvari ali nijednu misao nisam završila do kraja zbog njegovih prekidanja, pričanja kako je on u tom poslu 30 godina, ljutnje na mene što njegove duge rečenice i predavanja prekidam pa sam počela samo govoriti ‘dobro’ i odlučila se pozabaviti svojim kontrakcijama moleći ih da me ne napuste. Hvala doktoru koji mi je nakon vaginalnog pregleda, koji se ‘ne smije odbijati’ uvjerio da je nalaz perfektan i da će sve vrlo brzo da se završi. To mi je opet dalo smirenosti prvi put u toj osami. Onda je došlo CTG praćenje za kojeg ‘moram sve vrijeme ležati’. Ležati sve vrijeme dok ti kontrakcije nadolaze, to je agonija. Svaki trud bih fino ustala i radila onako kako mi tijelo nalaže, a to je čučnula pored kreveta i disala. Sebi sam se zarekla da te nagone tijela, te divne prijatelje koji znaju šta rade, neću nipodaštavati i da neću davati prednost Riječima ljudi u čije kompetencije sumnjam jer mislim da su samo dugo ponavljana navika i predanje bez promišljanja i shvatanja šta govore. Babica me je konstantno opominjala da legnem i priprijetila kako ćemo onda ‘CTG do besvijesti raditi jer ništa neće valjati ovako sa mojim ustajanjem’, samo sam klimnula na to sve i nastavila po svome. Kada sam prešla u svoj apartman, jedinu stavku sa plana koje mi je osoblje ispunilo (koje bez dule i muža nije imalo svoju svrhu ali eto) pratila me je babica koja je navukla rukavicu, uradila još jedan vaginalni i rekla da sada ležim na leđima sve vrijeme. Onda je sjela pored mene sa rukom u zraku i onako mirno, ‘nenapadno’ čekala moje napone. Tu sam ja trebala, onako, do pola gola na krevetu, okrenuta leđima prema njoj da nastavim sa porađanjem. Opet bih ustajala svaki put na nagon da čučnem i konstantno se raspravljala sa njom o tome kako ću opet leći čim me prođe. Dobila sam direktivu da tiskam kada osjetim nagon kao za veliku nuždu. Nagon jeste bio neki, isto kao i na prvom porodu, i sada pametnija, znala sam da to nije to, i to nije taj nagon kojim se beba rađa. Džaba, opet sam je slušala i tiskala i nisam ništa dobila osim uneređenog kreveta i strave kada sam shvatila da se prvi porod Jovo nanovo počeo ponavljati.

Na drugom vaginalnog pregledu je vodenjak pukao i osjetila sam olakšanje. Ne znam koji momenat je tačno čekala sa ovim pregledima i gdje tačno hoće da glava djeteta bude prije nego te pošalju preko hodnika u porađaonu ali sam ja osjećala da sam tu gdje jesam i da je porod, koliko god neslavno, ovdje počeo. Pokušala sam se okrenuti na bok i dići nogu pa tiskati jer je i to, vele knjige, jedna od boljih varijanti položaja. Jednostavno nije odgovaralo. Fake verzija poroda i obećanje da će sve završiti kao i prvi put. Babica je izašla na tren, ne znam po šta, ali eto zvijezde, nebesa, vjerovatnoće i šta sve ne su igrale u mom timu. U toj jednoj jedinoj sekundi, ne razmišljajući ni o čemu, sebi sam rekla ‘ovo ovako neće ići’ i uspravila se, čučnula na krevet i uhvatila se objeručke za infuzionu šipku iznad sebe.

Ono što se dalje desilo, ljudi moji, TO JE BIO POROD. Ništa ja dalje nisam trebala razmišljati, dumati, prisjećati se položaja i tiskanja i disanja. Ništa, mozak shut down. Jedna velika silina je krenula iz mene, nešto što me nije pitalo ni za mišljenje ni za šta, ja sam to samo mogla popratiti onako kako jesam, žmireći i urlikajući. To nije bila vriska zbog bolova, to je bila ovacija samoj sebi i onome što se dešava. Onako kako sam čitala, žena postane Lavica. To mi je bilo smiješno kao slovo na papiru, ali boljeg opisa nema. Babica se vratila i izbezumila kad je vidjela da je porod počeo tu u krevetu, da nismo ni dobacile do porađaone i u panici zvala ljekara da dođe jer je ‘pola glave izašlo’. Vrlo brzo potom, vrijeme tad nije postojalo pa ne znam koliko je sekundi bilo u pitanju, čitava glava je izašla. Babica me je gurala da legnem i vrištala kako ću djetetu slomiti vrat da to ne može tako da se MORA leći. Ja sam odgurivala njenu ruku od sebe i vrištala nazad: ‘Može, vjeruj mi da može, zašto onda imate stočić!’ Panično mi je govorila da tiskam i vrištala da legnem, a ja sam vrištala nazad: ‘Polako ljubavi, polako’ (nikad ne oslovljavam ljude sa ljubavi, ponajmanje bih nju tako nazvala :) ). Na njeno: ‘Dijete će ti se ugušiti’, ja sam je dočekala sa: ‘Neće, beba diše na pupčanik!’. I potom je još jednim naletom tijelo izašlo. I gledala sam u to biće. Sa smiješkom. Zadovoljna. Ovim iskustvom sam se porodila oba puta, i za prvo dijete i za ovo. Ispravila sve rane koje su boljele i sve što nije bilo kako treba.

Bilo je par šavova od pucanja, koje ne boli ni u pola kao epiziotomija, na moje moljakanje da ne diraju pupčanik dok ne otpulsira su ljuto i deklarativno ga presjekle i trakcijom izvukle posteljicu u roku od šest sekundi, koja se inače može i treba rađati prirodno i do sat vremena. Svi od osoblja su bili ljuti i nezadovoljni mojoj tvrdoglavošću, muž nije stigao ni na taj izgon koji eto Porodilište odobrava. Sve je čuo ispred vrata i naknadno ušao na pet minuta. I bilo je sve kako treba.

Mužu sam usporedila, da je svaki porod kao što je bio moj prvi, ja ne bih više od dva ni otrpila za ljubav toga da imam barem neko dijete a da nije jedinac. Ali OVAKAV jedan porod, u kojem tijelo samo bira i diktira, slobodno me potpišite, ma za šest ovakvih. Jedino što bih popravila sljedeći put je rađanje te posteljice. I ona zaslužuje da bolje izađe :)

Draga porodilišta, bolnice i kolege ljekari, želim vam pripremljenost i kontinuirane edukacije. Nas, porodilje, ne zanimaju vaši protokoli. Ako vam se ja vratim, Bože zdravlja, i treći put – ja lijegati neću.

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je napisala priču i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.