Moje dvije priče o dojenju
Piše: Mama Tičica
Pomislih-ako sada ne napišem svoju priču o dojenju, već dugo namjeravanu, neću nikad (ili ko zna kada ću), jer u toku je nedjelja posvećena dojenju! I sama sam mišljenja da je INFORMISANJE često presudno, u najmanju ruku jako VAŽNO- informisanje NA VRIJEME i NA PRAVOM MJESTU!
Za sebe mogu reći-DOJIM, dakle POSTOJIM! ;) Šalim se, ali ne previše. To sam najozbiljnije shvatila kao dio svoje majčinske misije, a kako sam oduvijek bila štreberka i tu sam se u tom svjetlu pokazala.
Moram i ovo napomenuti: tekst namjenjujem isključivo onim majkama koje se pripremaju na dojenje, koje su u problemu, koje su se negdje zaglavile i osjećaju da gube bitku, da ne drže sve konce u rukama, a savjeti koje dobijaju ih često na tom mliječnom putu sapliću i udaljuju od željenog, zacrtanog cilja. Apsolutno nikoga ne želim da osudim (one majke koje ne doje, koje to ne mogu, koje su iz njima poznatih razloga odustale ili to jednostavno ne žele). Sve smo mi na prvom mjestu majke, koristile mi flašicu ili naše mlijeko, platnene pelenice ili Pampers... Ne poznajemo tuđe razloge, zašto ne doje, i ne tiču nas se na kraju krajeva, pa se ni ne treba odmah samo-uloviti u tu zamku osuđivanja (život je lijep!). Mada ja jako često čujem “nestalo mi je mlijeka”, “nemam dobro mlijeko” i sl., i to mnogo majki pred odustajanjem i misli, nekako ih ubijede, onako rastrojene, pod ludom igrom hormona. E, velikim dijelom zbog njih/vas pišem, da vam predstavim svoj put, gdje sam ja nalazila korisne informacije i ko mi je to pomagao, jer, verujte mi na riječ, nije bilo lako, ni prvi, a ni drugi put!
Kao što sam vam se već “povjerila”, prvi porođaj je bio hitni carski rez (apsolutno neočekivani) pod totalnom anestezijom. Ja nepripremljena, šokirana, u glavi samo “da sve bude u redu sa mojom djevojčicom”. U takvom sumanutom stanju se i budim, pa mi je dovode, da me uvjere da je moja vrištolina odlično. Na podoj je dobijam tek poslije cca 12h. Kao teorijski sam se pripremila, tuđa iskustva poslušala, ali sam nekako nespretna, medicinska sestra također, pa je zaključeno vrlo brzo da bebi treba dohrana, jer je pospana (a kako i ne bi od totala), iako sam poslije uzimala minimalnu količinu lijekova protiv bolova; noću sam koristila pumpicu, jer nije spavala sa mnom, svjesna da sve funkcioniše na principu “ponude i potražnje”, da nekako nadoknadim to što popije preko dohrane. Dobijam savjet da isto nastavim i kod kuće, dok ne ojača, da je budim na svaka 3h (što je bila noću prava mora, djetetu se spavalo, pa spavalo). Traljavo je sve to išlo. Trudila sam se maksimalno, ali nekako je dohrana uzimala danak- umesto da se smanjuje, iz dana u dan bi se povećavala, a moji su dani bili dani mrmota- podoji- "ispumpaj"/ podoji- "ispumpaj". Kada se samo sjetim tog zvuka električne pumpice, grrrr. A svima sam jasno rekla da želim da dojim, pa šta god to značilo, kakav god to napor podrazumijevalo. Želela sam silno da rodim prirodnim putem- nije išlo; željela sam silno da dojim- mora da ide. To ne dam! E tako sam ja zatvrdoglavila. A muž često kaže, kako me je moja tvrdoglavost i dovela na kraju do cilja.
Pored literature i zillion izvora na netu sam se konsultovala (usput se i isplakala u slušalicu) sa savjetnicima iz La Leche League u Sloveniji i iz Halo bebe u Srbiji. Značili su mi njihovi savjeti. Jer boljelo je i fizički i psihički. Fizički, jer je vjerovatno nisam najpravilnije pristavljala na dojku, a tokom svakog podoja bi me oblivao hladan znoj, noge bih stavila na kutiju, pa je na kraju podoja bacala zdrobljenu u smeće. Kada se samo sjetim silnih čajeva, napitaka (poput onog od ukuhanog susama u vodi) koje sam spremala. Nije da sve to nije vrijedilo, išlo je iz dana u dan na bolje. Polako, ali opet dovoljno brzo da mi svakog dana da injekciju snage za dalje. Ja sam uglavnom dodavala (čak i tako malenoj, na kašičicu, da je odviknem od flašice) svoje mlijeko, ispumpane količine su se povećavale, dohrana se vremenom smanjivala, a momenat koji pamtim kao potpuno izbacivanje flašice je negdje 20.-25.-i dan, kada su mi vizualizacije pomogle (more mlijeka, mi u barci i slično), tačnije opustila sam se, konačno! I dojila sam skoro do prvog rođusa.
...
Trudna ja drugi put. Mislim-ne može me sada ništa iznenaditi, barem ne u vezi sa dojenjem. Ustvari, fokus je bio na pripremama za prirodni porođaj (posle carskog), a za dojenje sam vjerovala da imam dosta iskustva, literature, povezala sam se sa nekim stručnim ljudima još u toku trudnoće, tu su bile i moje dule. Jedna od grupa na fejsbuku kojoj sam se pridružila u toku trudnoće je Super beba i draga Tereza Kiš Miljković, sa kojom sam se ranije povezala, pa i podijelila anonimno svoje iskustvo za potrebe grupe i čekala dan D, a nju/ njih imala kao keca u rukavu. Roditi prirodno i roditi carskim rezom je neuporedivo iskustvo, pa i sa aspekta dojenja. Ovoga puta dijete sam dobila odmah na grudi, na prvi podoj, prvo njuškanje i maženje, uživanje u bebi, u naručju, sad i odmah, a ne poslije 12h. To je neprocenjivo, ČAROLIJA!
Sve je zaista krenulo sjajno, brzo je napredovala u težini i to isključivo dojena. I tako tri dana. Baš sam se pohvalila mužu kako nisam kmezila treći dan (taj možda mit sam ipak potvrdila poslije prvog porođaja- mameći bluz ceo taj treći dan). Ali zato jesam četvrti. Začepio mi se mliječni kanal, visoko gore, na lijevoj dojci. I to sam ja baš tako osjetila. Niko mi nije rekao. A ni vjerovao. Jer medicinskom osoblju se činilo da je sve u najboljem redu, na dodir, na oko. Ovdje bih naglasila-majke slušajte svoj inner voice, intuicija vam tada radi dvjesta na sat (rekla bi dula Tadeja), jer iako su oni svi radili najbolje što znaju i na osnovu svog dotadašnjeg iskustva, ja sam ipak to osjećala, a i iz istih tih razloga se kidala na sitne komade, jer je meni mlijeko sve sporije teklo. Nije nestajalo, kao što su neki govorili i tješili me (da biću dobra majka i ako ne dojim), samo je naišlo na prepreku, koja me je odvela u groznicu. Da ne opisujem do detalja svoj tadašnji horor. Bila sam “na tleh”, rekli bi ovdje. Skroz. Odmah sam zvala savjetnice iz Lige, čije su mi brojeve dostavile dule (one su non stop bile sa mnom na vezi i hrabrile me). Savjete sam prihvatala objeručke. Doktor je pred otpuštanje iz porodilišta potvrdio moje sumnje (zečepljen mliječni kanal indeed) i to mi je značilo. Znači-imam mleka i imam problem. Moram ga riješiti. Matematika je jasna. Moram što prije stići kući, da zagrlim stariju ćerku koja mi do bola nedostaje i da se bacimo na posao! Pisala sam i Terezi. Nisam čekala, znala sam da moram brzo da reagujem. O da, još i ovo (možda se i vama ova “jagodica na torti” desi-la)- jutro posle grozničave noći su mi prokrvarile bradavice, bukvalno pukle, žive rane. Vi koje prolazite ili ste već prošle kroz tu situaciju znate kakav je osjećaj, ne kada "pukne" jedna, već kada "pukne" i ona druga. Za mene- košmar! Stanje, samo dva dana poslije onog idealnog nije bilo nimalo optimistično.
Sa svih strana sam dobijala informacije, korisne uglavnom. Prvo smo kod kuće “odvezali čvor”, masažom (ne baš nježnom) i zagrijavanjem termoforom (ne neee, prvo sam se doooobro isplakala, onda čvor). Homeopatski lijek je pomogao da rane brže zarastaju (dula Špela je homeopatkinja), i ja sam već drugi dan po povratku kući počela da dojim Radosnu. Bez silikonskih nastavaka, bez pumpice, jer to bi bilo kobno za rane koje su tako brzo zarasle (tačnije prestale su da krvarile, ali su i dalje bile tu i boljele me). Odmah po dolasku kući sam kontaktirala sertifikovanu savjetnicu Alenku, odlučila se za njenu uslugu, a ona je naredni dan došla kod nas. I to je bilo TO. Prekretnica! Nekako sam joj vjerovala, već nakon par razmijenjenih rečenica. Potpuno mi je povratila samopouzdanje, rekla da sve što radimo je OK i da se moje dijete lijepo doji, samo je malo sporije, pravi pauze, a čini se kao da spava. Sjećam se, nazvala je profesionalcem ;) Dala mi je konkretne savjete i tri dana nakon tog susreta mi nismo više koristili dohranu već se isključivo dojili. Nije bilo lako, ali je vrijedilo-svake kapi vrijedno! Bol je lagano bila manja, jer sam se trudila da je što pravilnije pristavljam. I sve je bilo mnogo bolje, mnogo lakše i ljepše. A znala sam da će taj dan doći brzo. I nisam se prevarila.
Mislila sam da neću nadugačko, ali nekako mi to baš ne ide od ruke (još uvek je sve svježe ;)). Malo mi je čudno kada vidim o čemu vam sve pišem, možda sam mogla i sa manje detalja, ali ipak znam koliko su meni tuđa iskustva pomogla. Vjerujem da je bitno izaći iz sjenke anonimnosti, reći ljudima-da, to se desilo i meni i iako su gotovo svi mislili da je dojenju kraj, dojenje traje i danas, poslije skoro sedam mjeseci. A dojenje je za mene isto kao i za vas-i hrana, i piće, i lijek, i maženje, utjeha i sigurnost, toplina i “za tebe sam uvijek tu”.
I na kraju-ja sam uvijek ZA dojenje, ako je moguće!!! Zbog zdravlja i cijelog onog paketića pride. I često su velike šanse da se ono i realizuje. Samo je NEOPHODNO potražiti POMOĆ na vrijeme i na pravom mjestu, kao što napisah na početku. A ako i onda ne ide, ne očajavajte! Dale ste sve od sebe. Znam i vjerujem vam. A sve smo mi najbolje majke svojoj djeci. Tačnije, sve se trudimo da im to budemo!
![[VIDEO] Trudnoća i porod u 3 minute](http://svezabebe.ba/beba/modules/mod_news_pro_gk5/cache/stories.slike.sve_o_bebama.baba-dolazi.beba-maternicansp-177.jpg)
