Zašto je vrtić moja najdraža institucija na svijetu?

Piše: Vedrana Seksan (Seksan i grad/Magazin Gracija)

Već desetak godina u dvorištu moje zgrade, tako gdje mi je okrenut prozor spavaće sobe, nalazi se obdanište. Kroz uvijek otvoreni prozor, negdje oko sedam ujutro, prvo dopre zvuk automobila koji se zaustavlja. Zatim zvuk prigušenog dječijeg plača, zatim otvaranja vrata, zatim zaglušujućeg dječijeg plača, u kojem možeš vrlo jasno razaznati rečenicu koja se, uz varijacije raznih vrsta, uvijek svodi na – ne daj me, molim te. Roditeljsko ubjeđivanje je prigušeno. Plač traje sve dok ne uđu u vrtić. Čuješ ga još i kad se vrata vrtića zatvore. Čuješ ga ponekad čak i nakon što se upali automobil i rodtelj ode.

I onda plač prestane. Taj. Jer ide novi automobil i novo uplakano dijete koje moli da ga se nipošto ne ostavlja. I tako dobar dio septembra. Desi se nekad da se plač začuje i u novembru, aprilu ili februaru i mi se tad, probuđeni – jer ništa roditelje ne budi bolje od dječijeg plača bilo da plače njihovo ili tuđe dijete, samo pogledamo na jastucima i u isto vrijeme kažemo – novi kolačić. Jer o tome se radi. Nije obdanište u dvorištu moje zgrade mučionica djece. Niti su leptirovi i cvjetovi u prozorima paravan za naivne roditelje. Nego se dešava ono što se valjda dešava u svim vrtićima svugdje na svijetu – prvo ozbiljno razdvajanje. Koje, prema mom iskustvu, mnogo teže padne roditeljima nego djeci. Jer, ako se nekad desi pa slučajno pogledam kroz prozor, uz zvučnu kulisu onog srceparajućeg plača, vidim kako prolazi do svog automobila – roditelj pognutih ramena na kojima je sva težina ovoga svijeta. Potpuno nesvjestan, ili čak i svjestan ali nimalo utješen, da će plač prestati deset sekundi nakon što zamakne iz vidokruga.

Moj stav je da vrtića nema – trebalo bi ga izmisliti. Ne postoji niko ko mi nije porodica a da ga volim kao Elmu i Aidu. Toliko da imam potrebu da ih zagrlim svako jutro kad moje manje dijete ostavljam u jedan drugi vrtić, ne ovaj u dvorištu, već u vrtić koji pripada valjda kantonalnom sistemu vrtića, a koji ja još uvijek zovem “ovaj državni”. Koji je fenomenalan, s odličnim programom, pristojnom ishranom, vrhunskom čistoćom i od vrha do dna ispunjen ljubavlju. I da me nije stid i da žene ne bi pomislile kako sam potpuno mahnita, ja bih ih grlila i ujutro i popodne kad dođem po dijete koje ponekad meni na nos izlazi a za koje one kažu – baš je bio dobar, mama. Ovako, volim ih na daljinu. I osjetim njihovo prisustvo i kad idemo i kad ne idemo u vrtić, kako u množini stalno govori moj sin. Kroz milion divnih stvari koje su ga naučile, a koje meni ne bi pale na pamet. Kroz to što ih on voli i smatra bitnim dijelom svoga života. Što one suštinski i jesu. Baš kao što su bile Dina i Nerma u slučaju moje kćeri.

Što ne znači da je bilo lako. Tačno se sjećam sebe i prvog dana kada smo kćerku odveli u vrtić. I koliko sam neutješno plakala cijelim putem do posla, imeđu ostalog i zato jer to valjda znači da raste, što nije loše, ali je bolno, zato jer se rastavljamo, zato jer je to neki prvi samostalni korak koji pravi, ali i zato jer je ona potpuno hladno rekla – idi sad, mama. I ostavila me na hodniku otrčavši u svoju sobu. Bilo mi je krivo što smo se tako lako rastale. Što je ona mene tako lako otkantala. Danima sam je dovodila u vrtić i gledala agoniju mama i tata koji odljepljuju djecu od sebe, mole ih, ljute se, plaču i izlaze iz vrtića kao sa vješala. Moje dijete je plakalo kad bi trebalo kući. Dok su se druga djeca zalijetala roditeljima u naručja, ona je plakala čim bi me ugledala i urlala – što si sad došla. I bilo mi je neprijatno samo tako. I po balkanskom običaju “šta će selo misliti” razmišljala sam kako svi i roditelji i sve osoblja što u vrtiću ima, razmišljaju kako mora da je njoj tako grozno kod kuće da se dijete rodi kad iz nje izađe. Pa sam plakala i popodne. Što plače. Sad. A ne ujutro, ko sva normalna djeca.

Onda su došle upale grla. Gripe. Temperature. Pljuskavice. Rubeola. Pa opet upala grla. Pa antibiotici. Pa ljekari. Pa pet dana ide, deset ne ide. Pa ludilo u kojem sam pomislila da će najbolje biti da je izvadim iz obdaništa i tako sačuvam njeno zdravlje, svoje živce i idiličnu sliku sebe kao divne majke čije dijete ne podnosi da bude dugo odvojeno od njenih zaštitničkih skuta. Pametni ljudi, hvala im, su me odgovorili od te gluposti. Jer je, kao što su mi i rekli, sve prošlo. Najprije je imala izlet u jutarnje plakanje koje me je uhvatilo potpuno nespremnu. Pa je šest mjeseci nakon što je krenula u vrtić odjednom odlučila da počne plakati i plače tako da nadoknadi svih onih šest prethodnih. Pa su onda mene gledali sažaljivo roditelji djece koja su u međuvremenu prestala držati jutarnje predstave. Čak sam i tada mislila kako je zakašnjela reakcija pokazatelj da se trebamo ispisati – kako sam tada u množini govorila ja. Dok mi učiteljice nisu objasnile kako njeno urlanje prestaje u trenutku kad ja otvorim vrata dvorišta. I to da je jednog jutra, onog kojeg sam ja pomislila kako smo konačno prestali sa urlanjem, hladno rekla – ups, pa jutros sam zaboravila plakati. Ostala je u vrtiću. Do polaska u školu. Naučila je toliko toga da ne bih ni počela nabrajati. A mene je naučila da je vrtić zakon.

On je plakao odmah. Plakao u kontinuitetu šest mjeseci. Pa i danas, nakon tri godine, zna plakati kad mu dođe i urlati – ne daj me, mamice. S tim što mamica ne plače. Ne izlazi pognutih ramena. I na saosjećajne poglede roditelja koji čak ponekad dobace i – proći će, odgovara sa – znam. Bio je i bolestan. Temperature, gripe, gušenja, pljuskavice, opstruktivni bronhitis, dermatitis. Išao, pa nije išao. Pa išao čim bi sasvim ozdravio. Znam da vrtić nije zamjena za roditeljski odgoj. Ali je ogromna pomoć. Isto kao što znam da ovaj moj “državni” nije ni za pedalj gori od bilo kojeg privatnog. Zato jer ga on voli. Pa ga ja volim zbog toga. I pri ovoj pameti znam sasvim sigurno da će ići sve dok ne krene u školu. I to iz svih onih razloga zbog kojih sam tako bolno plakala na putu do posla prije trinaest godina. Zato jer raste. Jer je to njegov prvi samostalni korak. Zato jer treba da se odlijepi od zaštitničkih skuta svoje nemoguće majke. Zato jer znam da ima svu brigu, pažnju, ljubav, zato jer je vidim na njemu. Zato jer drži ruke u krilu dok se ne kaže prijatno. Zato jer sam legne da spava. Zato jer je naučio da ide u WC, pere ruke sto puta dnevno i dijeli igračke. Da se igra sa djecom koja mu neće popustiti. Zato jer otpjeva pjesmu o jesenjem vjetru. Zato jer se rastajemo da bi radili ono što volimo jedno bez drugog.

I zato jer je tako divno kada se opet sastanemo.