Emotivno pismo jedne mame svojoj djevojčici

Piše: Jasmina Stojaković

MOJA prelijepa djevojčice,

moja čarobnice velikih očiju, srca i duše koja grli svijet. Željela bih ovome da te naučim, ali ne znam koliko mogu, jer ni sama to nisam znala, jer nas tome nitko nije učio, već kroz život buđenjem i rastom otkrivamo. Željela bih da kroz odrastanje na umu imaš da…

Ništa ne moraš, a sve možeš.

Da nije važno da si bolja od drugih već da si najbolja za sebe.

Da ništa ne moraš trpjeti, podnositi, gutati i šutjeti i da ništa od toga ne trebaš raditi. Da život nije podnošenje, već pronalaženje sreće.

Da način uvijek postoji, i da možeš, ali zaista možeš sve što poželiš. Ali da želja dolazi iz srca, a ne iz potrebe.

Da je najvažnije da si sretna, a ne s kim, gdje i kako si sretna.

Da možeš voljeti koga god želiš i kako god želiš – da se prepoznaju duše, a ne tijela, statusi, države, godine. I kada tako voliš – sve se dogodi da ta ljubav uspije, svi putevi se otvore.

Da su ljudi nesretni jer žive kako misle da trebaju, a ne kako osjećaju i da zato povređuju jedni druge. Kada živiš u suglasnosti sa sobom – ma što to bilo, nitko te ne može povrijediti, jer ćeš znati i osjećati da je tvoj život tvoj uspjeh, a ne uspjeh tvoj život.

Da ljubav nije patnja, bol, muka, da se kroz vezu ne trebate podnositi već da zajedno putujete.

Da je u redu odustati. I stati. I reći da si pogriješila.

Da uvijek možeš početi ponovo i da to nije propust već snaga.

Da ne braniš svoje izbore u prošlosti, već svoju nadu u budućnost.

Da slobodno vičeš, trčiš, igraš se, raduješ, jedeš kako želiš, pričaš kako želiš, misliš kako umiješ. Ne budi kao drugi i dopusti drugima da budu ono što jesu. Svi smo različiti dok spavamo – zašto im smeta što smo različiti kad smo budni?

Da nitko ne umire, da su duše besmrtne i svuda oko nas. Da se ne bojiš smrti jer je ona samo put ka dalje.

Da Bog, univerzum, kozmos – kako god budeš izabrala vjerovati – ne kažnjava, već nas voli. Sve što se dogodi – sami sebi radimo. Naše bolesti su naše emocije zaključane, naše misli negativne, energije prenijete s koljena na koljeno zbog nesreća, patnji, bola koji prenosimo na svoju djecu. Bog nas voli i pomaže i vjeruj u njega. Jer s vjerom u njega, i dok hodaš dolinom mraka i jauka, nitko ti ništa ne može, sa svjetlom u srcu osvjetljavaš put svojoj duši.

Pružaj ruke, širom, otvorene, jer samo raširene ruke mogu primiti zagrljaj.

Plači, slobodno, gorko, jecajući, jer suze čiste i odnose sve ono što preuzmemo od drugih. Kada ih ne pustimo, padaju u našu dušu, talože i stvaraju bedeme koje nitko poslije ne može srušiti.

Samoća nije strašna, možeš biti sam i sretan. I bolje je biti sam nego u lošem društvu.

Nesreća nema stupnjeve. Ne možeš čekati da budeš mnogo nesretna ili malo nesretna. Ne može postojati mali razlog i veliki razlog za nesreću. Ne postoji razlog za nesreću. Ako si tužna – mijenjaj, počni ispočetka, vrati se unazad, uradi sve što je potrebno da u sebi vratiš radost i veselje.

Ne možeš mijenjati druge. Ne možeš mijenjati ni sebe – možeš samo rasti, razvijati se, učiti i postajati najbolja verzija svog bića.

Voli sebe. Poštuj sebe. Slušaj sebe. Vjeruj sebi. Kada vjeruješ sebi, vjerovat će ti i drugi.

Postoje vile, čarobnjaci, jednorozi, anđeli i možeš ih vidjeti. Otvoreno srce je najjača kozmička sila, portal kroz koji prolaze svi svjetovi i s kojima se možeš sresti, pričati, družiti. Ne daj da te itko ikada uvjeri u drugačije.

Strah ne postoji, strah je iluzija. Sve ono što dolazi nakon tvoje odluke je manje od samog straha s kojim se gledaš u oči. Zamijeni strah ljubavlju i sve ono što te je plašilo nestaje. Ljubav rađa ljubav.

Ne vjeruj mom strahu, on je naučen. Suprotstavi mu se, slobodno. Neće mi biti lako, ali uvjeri me da je to samo moja iluzija, jer sam suviše dugo rasla vjerujući da postoji.

Ne vjeruj mojim brižnim zabranama – demantiraj ih hrabrošću, željom za životom, voljom i zadovoljstvom, kao što to već sada radiš.

Ne poredi se s drugima – ti si savršena u svemu što radiš baš takva kakva jesi. Nije važna ni ocjena, ni škola, ni uspjeh, ni posao. U svemu što budeš radila srcem i iz ljubavi bit ćeš najsretnija i samim tim najuspješnija.

Briga nije ljubav. Ne dozvoli da te brigom ucjenjuju i kontroliraju. Čak ni mi, najbliži.

Ti si čudo, stvoreno iz čuda koje treba čuda stvarati. Ti imaš moć i snagu da vodiš život kakav želiš, ma koliko bio suprotan od onoga kako ga vide drugi, pa i mi. Jer mi smo ti roditelji, ali ti nama ne pripadaš, mi te ne posjedujemo, samo te čuvamo.

Hvala ti što postojiš, moja predivna čarobnice, i hvala ti što me učiš svemu što nisam znala, i što s tobom otkrivam koliko toga nisam znala. Možeš letjeti. Ja samo sada ne znam kako. Ne umijem te naučiti. Možda ćeš ti naučiti mene. Radujem se svemu što ću od tebe saznati.

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je napisala priču i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.