Poseban dan, dan kada sam ugledala svoju bebu!

porodjaj-mame-pricaju

Piše: Mama Dajana / Foto: Mama Dajana

Već je bio jedanaesti dan nakon temina, još jedna ležerna nedjelja, 16h iza podne koju sam provodila čitajući. Odjednom sam osjetila kontrakcije, nakon par minuta ponovno. Pogledala sam na sat i pratila, pojavile su se svakih pet minuta. Pomislila sam da je možda došao dan kada ću upoznati svoga anđela.

Nakon što sam o tome obavijestila muža, počeli smo se polako spremati za bolnicu. Grčila sam se od bolova, ali još mi je sve to izgledalo pomalo nevjerojatno, vjerovala sam da će me nakon pregleda ponovno vratiti kući, kao i svaki put do tada. Nakon dolaska u bolnicu, CTG-a, poslana sam u rađaonu. Još na samom ulazu, zapitala sam se na glas: „Pa šta radim ovdje?! Valjda trebam par dana ležati, da to malo potraje, nisam bila spremna odmah na stol.“

Nakon iskazane želje da će mi i muž prisustvovati porodu, elegantno su ga poslali kući s obećanjem da će mu javiti na vrijeme kada porod krene. Nakon pregleda i odlaska na stol počeli su letati oko mene doktori i samo sam čula babicu kako je dobacila da ću se uskoro poroditi. Očito je bilo vrijeme da se upoznamo, da muž i ja ugledamo našu prvu bebu, toliko smo mu se radovali. Razmišljala sam samo kako da dođem do mobitela, kako bih javila mužu da ne ide nigdje. Ubrzo mi je sestra donije mobitel, i za koju sekundu uz mene je bio i muž sav u bijelom. Gledala sam u njegove plave oči i pokušala ga prepoznati.

„Bože, samo kad bi skinuo tu masku, samo da se uvjerim da je on“ - pomislila sam. Bolovi su bili veliki, a prema riječima babice biti će i još gori, naprosto sam mislila da neću izdržati. Kroz glavu mi je proletjelo svih ovih 9 mjeseci od dana kada sam saznala da ću postati majka. Znala sam i pokušavala se sabrati, ne misliti na bol i povezati s bebom, kako bi on i ja učinili da ovaj porod prođe bez većih problema. Znala sam da je on, moje divno dijete, učinio je da mi ova trudnoća prođe bez ikakvih problema, a vidim da je i porod došao brzo, pa sam samo izustila jedno veliko HVALA na svemu do sada, njemu, koji treba tek da dođe u naš život i učini ga bogatim.

Nakon par sekundi odustva u svojim mislima vratila sam se u realnost, i čula babicu kako govori da joj nemam na čemu zahvaljivati, da je to njen posao. To moje hvala očito sam nenamjerno izustila naglas.

Prva dva napona, naprosto nisam znala što radim, i još uvijek nisam vjerovala. Iduća dva učinila su da ugledam nešto nevjerojatno, čudesno, malo biće koje je počelo postojati na ovom svijetu, dio mene. Bio je tako malen, nevin i čist, naprosto je zračio nečim blaženim. Samo je kratko zaplakao da znamo da je prisutan i uskoro mi bio na prsima.

Osjećaj, ne postoji niti jedna riječ na ovom svijetu koja bi bila i blizu toga i kojom bih to mogla opisati. Imala sam potrebu samo da ga privijem uz sebe i nikome ne dam, da ga čuvam i mazim. Naprosto ne treba ništa da izusti, razumijem ga i želim da zna da je siguran. Bila je to čista ljubav u svom božanstvenom obliku. Bol je odjednom nestala i sve je bilo u redu.

Znala sam da sada dolazi jedno novo poglavlje koje će mi promijeti život na bolje. Osjetila sam nevjerojatnu snagu da mogu bilo šta. Znala da smo do sada nas dvoje najvažnije osobe jedno drugom, međusobno ćemo se paziti i voljeti, to je ključno za naš odnos.

Tu noć naposto sam ga samo gledala i divila mu se. Vidim u njemu želju da voli, i neka zna da ćemo mu pružiti sve najbolji od sebe, od sada, pa do vječnosti. Hvala ti J., dobro nam došao!

„Tri stvari su nam ostale od raja: zvijezde u noći, cvijeće po danu i dječje oči." (Dante Alighieri)

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je napisala priču i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.