Termin poroda ne znači baš mnogo. Zapamtila!

carobna-trudnoca

Piše: Mama Dajana

Stigao je i taj dan...što očekivati...pa bebu!!! Napokon je svanulo, 25.06.2014. datum kada smo muž i ja trebali ugledati naše prvo dijete. Čini mi se da čitavu noć nisam spavala, osluškivala sam svoje tijelo ne bi li se u međuvremenu nešto i dogodilo. Rano sam ustala i spremila se za bolnicu (u kojoj su nam prethodno rekli da dođemo na dan termina), napokon!

Tamo nas je čekala velikaaa gužva, sve neke vanredne situacije, jedna trudnica krvari, pa uđe prije mene, drugoj pukao vodenjak, i tako u nadogled. Gledam i posmatram svoje buduće/potencijalne cimerice Čini mi se da je i neizbježni CTG trajao satima. Napokon je sve završilo, a mene su uputili opet kući s istim riječima: „Tvoje tijelo se sprema polako za porod, čekaj krvarenje, puknuti vodenjak, redovite kontrakcije i u tom slučaju odmah dođi. Ako ne bude ništa od toga, onda opet za dva dana“. Mislim opet isti scenarij, tj. muž, ja, spakirane stvari (i moje i bebine), autosjedalica i opet svi na put do bolnice, po tko zna koji put.

Prije dva tjedna netko me pitao jeli me strah poroda. Rekla sam da jeste i da bih radije izabrala da sam trudna još 9 mjeseci nego da se sada porodim. Sada kako vrijeme prolazi nisam više sigurna u to! Postajem pomalo nestrpljiva, i dalje me isto strah, ali sam mnogo uzbuđena i želim da što prije vidim kako izgleda, na koga liči, ima li kosicu...I da, hormoni su mi u ludilu zadnjih dana, čini mi se da bih na sve zaplakala i raznježila se. A to u biti i jeste jedini simptom trudnoće koji sam imala prethodnih 9 mjeseci. Plakala sam na sve, pogotovo sam mnogo reagirala na životinje na ulici. Desetine sam ih nahranila, napojila, ozlijeđene tražila da ih vodim veterinaru, mnogo puna došla krvava kući od otvaranja konzervi dok sam ih hranila. I sve sam to uspješno provodila uz čudne poglede okoline, koja bi me promatrala iz kafića, s balkona svoga doma ili u prolazu ulicom.

Pa šta sad mogu, uvijek sam obožavala životinje, shvatam da malo pretjerujem, ali ne mogu protiv toga. Čak mi i odlazak autom negdje predstavlja problem, trudim se da uz put ne vidim niti jednu životinju inače mi je taj dan osuđen na cjelodnevno plakanje i tugu (i vjerujte mi bude užasno), a znam da to nije dobro niti za mene, a pogotove ne za bebu. Ostalo je prošlo i više nego u redu, bez jutarnje mučnine, povraćanja, nesvjestice....uživala sam u trudnoći, na sreću.

40-sedmica

Kada čitam u novinama i po internetu kakve sve muke kao treba da očekuju tudnice, naježim se. Ipak mislim da je to sve u nečijoj glavi, ovisno kako se postavimo, treba znati i insistirati na tome da sebi i svome tijelu damo ono najbolje, a ono će nam uzvratiti istom mjerom, sigurna sam u to. Trudila sam se da se hranim zdravo, da se ne razlijenim, čak sam i radila do 2 tjedna unazad. Kada mi netko i ponudi pomoć odbijem je s riječima da nisam bolesna, samo trudna. Polako moja beba i ja sve stignemo, naravno uz malo asistenciju moga muža.

Nakon povratka iz bolnice, osjećala sam se pomalo razočarano iako znam da samo 5% trudnica rodi na termin porođaja. Ali opet, nema veze, ionako nisam kupila Bivacyn prašak za bebin pupak (što je jedina stvar koja nedostaje mojoj torbi za bolnicu), a kupujem ga već danima. Mobitel zvoni, svi pitaju ima li šta novo, a ja čekam, čekam i nadam se...do idućeg dana, ili?!

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je napisala priču i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.