Moj stojeći porod u tuzlanskom porodilištu

inducirani porod

Piše: Mama A./PrirodanPorod.com (identitet mame poznat redakciji portala)

Odakle početi bilo koju priču, pa i porođajnu, nego od početka. Od momenta kad sam saznala da sam trudna u nekoj desetoj sedmici imala sam jedan flash forward do četrdesete sedmice u kojoj me je čekao neminovni porod – i preznojiše mi se dlanovi. Bukvalno. Meni kojoj se inače ne znoje ni tabani ni dlanovi jer nisam taj tip. To me je zaprepastilo. Jedno je znati da imaš loša sjećanja na nešto a sasvim te drugačije pogodi kada shvatiš da na ta sjećanja i tvoje fizičko tijelo vrlo realno odreaguje.

Moj prvi porod je dakle bio neslavan, sa drugim sam popravila stvari samo zahvaljujući samoedukaciji, upornosti , debelim živcima i milosti Božijoj. Ali realno, nisam više imala kuveta da i kroz treći porod prolazim boreći se protiv sistema kao u jurišu protiv vjetrenjača – dok ti se grlić otvara a beba kreće svojim putem. Taj apsurd ne može pojmiti neko ko nije prošao kroz to.

Ništa to bolje ne opisuje nego sljedeći citat: “Roditi bebu je već dovoljno teško. Od žene se ne bi trebalo tražiti da radi išta drugo dok rađa svoju bebu. Ona ne mora pregovarati za stavke na svom planu poroda ili se boriti sa medicinskim osobljem oko dokaza koji podupiru njezine odluke ili se boriti za svoju bebu. Također se ne mora baviti tješenjem svog supruga ili umirivanjem svoje majke ili educiranjem svoje sestre. Svi oko majke koja rađa trebali bi se ophoditi prema njoj kao prema kraljici, jer to ona jest.” (dr.Elizabeth Allemann)

Jer upravo je tako kod nas. Na prvom porodu se nešto ekstra ne pripremiš, osim što se štreberski pripremiš na to disanje da odradiš kako treba (što je smiješno), jer vjeruješ da je porodilište tvoj prijatelj. Da te iza tih vrata čeka neko ko će te majčinski dočekati i sprovesti kroz to iskustvo zvano porod i da ćeš imati prijatelja u tom okruženju. I onda se iznenadiš. Tvojim tijelom se radi kako je nekome drugom volja, ne pruža ti se osjećaj autonomije, informisanosti, pitanosti, psihički te se pokoleba i sruši samopoštovanje i samopouzdanje. I izađeš slomljen sa još jednim bićem u svom naručju. Naravno, nemaju svi takvo iskustvo, neko se kune u sve i svašta da je porod bio idealan i da su svi bili divni i da je sve bilo kako treba. Vjerovatno je stvar očekivanja. Osoba sam koja je očekivala mnogo od poroda i pri tome sam očekivala da budem pri tom iskustvu nekako, uzvišena duhovno a ne degradirana i slomljena. Mi inače u Bosni nemamo velikih očekivanja. Mnogo ljudi žive živote sa paradigmom “samo nek’ se ne puca”, ili dobar je muž onaj koji “ne bije, ne kurva se i ne kocka”. Nećemo zalaziti u psihosocijalnu i historijsku analizu zašto je to tako. Ali ako tu paralelu povučemo u porodilišta, lahko je imati divan porod jer ste i ti i beba izašli živi. Ja po tome onda imam nerealno visoka očekivanja – a to je da donosim informisane odluke za svoje tijelo, bebu i porod i da budem pitana i aktivni sudionik onoga što se mene tiče.

Pošto je ovo porođajna priča, na tome ću se i zadržati. Ali ništa manje nije za pismenog arhiviranja ni priča moje trudnoće, u kojoj, kada si informisan ili bolje reći kada se “praviš pametan” dočekaš to da te ljekar na primarnom nivou odbije dalje voditi i kaže ti da prebaciš karton drugdje, gdje odbiješ tri hospitalizacije jer na svakom čošku vreba paranoična potreba da se savršeno uredna i niskorizična trudnoća pretvori u neku patologiju na koju treba urgirati i gdje se, sasvim uobičajeno, čim preneseš trudnoću, moraš suočavati sa izjavama tipa “dovodiš se u opasnost”, “beba pati”, “umrijeće ti beba”. Te ti rečenice nakon termina poroda postanu kao dobar dan.

Helem, ni nakon drugog poroda nisam prestala iščitavanja i educiranja. I još sam više imala toga za naučiti. Naprimjer, jedine dvije stvari koje čine svu razliku na svijetu između poroda kojim si zadovoljna i onim kojim nisi su upravo tvoja očekivanja i odabir pružatelja zdravstvene usluge. Očekivanja nisam više mogla sniziti nakon što se informišeš kako je vas bijeli svijet daleko dogurao u svojoj osviještenosti i šta vele svjetske preporuke. Kao kada te upoznaju sa strujom pa moraš se vratiti život živjeti pod svijećom. Druga stvar je isto tako skoro pa nemoguća za sprovesti kod nas. Čuj molim te, ODABIR pružatelja zdravstvene usluge. Nemaš šta birati, mi Sarajke smo čak i razmažene jer molim te lijepo možeš birati između dva porodilišta umjesto jednog. Ali to nije nikakav izbor, jer ti ne biraš ni babicu ni ljekara nego bahneš kada krenu kontrakcije u smjenu gdje ne znaš koga da očekuješ niti te oni očekuju. To su jedine dvije stvari a tako bitne. Kao što rekoh, očekivanja su bila tu gdje jesu. Sada sam morala naći nekoga ko će ih prvo saslušati a drugo rezonovati sa mnom. I opet, beskrajno hvala Milosti da se u ovom sivilu od porodiljske njege nađe i jedna iskra. Odabrala sam privatno porodilište za koje nisam imala novce, udaljeno dva-dva i pol sata od mene, do kojeg možda ne bih ni stigla kao trećerotka. Kako sam mislila to izvesti, ni sama nisam znala. Ali sam krenula kovati neke planove da kada dođe vrijeme okrenem leđa porodilištu četiri minuta od moje kuće i krenem dva i pol sata do destinacije do koje nisam znala bi li stigla. Ali to je jasna slika mog očaja. Prelomila sam da je jedini plan B u tom svemu porod u autu kod Olova ili Živinica, ukoliko se plan A izjalovi. I prihvatila sam.

Imala sam dvije posjete prije poroda kod divnih predivnih bića koje vode to porodilište, koje su saslušale moj plan poroda u kojem nije bilo izmišljanja tople vode nego jednostavno copy paste svjetskih preporuka, prihvatile ga objeručke i umirile mi i dušu i srce. Nakon tih susreta nije više bilo opcije da se vratim i na šta drugo. Osvojile su me. Sam koncept da si prenatalno razgovarao, kao insan, sa nekim, da si bio saslušan, prihvaćen, da su se stvari obostrano dogovorile i da će te u konačnici neko čekati a ti se uputiti vratima iza kojih znaš koja lica te očekuju je bilo ostvarenje svih mojih porođajnih snova.

Onog momenta kada smo počeli praviti planove, krišom naravno jer bi nam roditelji fras doživjeli, tako se i klupko odmotavalo. I isti onaj nevidljivi Svijet kao na prošlom porodu, Bog, zvijezde, nebesa ili kako ko već voli nazvati – je krenuo nama u susret. Pare su, tačan iznos koji nam je trebao, ušle u kuću. Trudnoću sam nastavila voditi kod svog lokalnog ginekologa i ostala sam u kontaktu sa svojim ginekologinjama iz Tuzle. Kako se kraj trudnoće bližio torbe su se pripremile i spremnost na iznenadne polaske su postala realnost. Realnost koja nas je u dubini duše uznemiravala, a o kojoj nismo naglas pričali. Ja sam sanjala svoj porod u više navrata, osluškivala tijelo i razum gubila da razlućim da li su lažne kontrakcije zapravo prave ili šta, muž je tumarao u snu noćima sa nekim prizvukom žurbe i nemira. Ujutro kada bi ga pitala brine li ga šta, rekao bi da ga ne brine ništa. Neko bi rekao da kao trećerotka, porode imam u malom prstu. Ali to nije tako, i lično sam se uvjerila. Pojma nisam imala šta radim. Lažne kontrakcije su počele mjesec dana prije nego što će se desiti pravi porod. Svaku drugu noć. Neka boluckanja nešto, različitog intenziteta i ja bih oči izbila čekajući do iza ponoća da vidim postaju li češći, jači, pravilniji. Onda bih od umora legla i rekla sam ako ih prespavam to je lažna uzbuna. I tako bih ‘prespavljivala’ narednih mjesec dana. Termin sam prenijela, izračunao mi se drugi termin na osnovu ultrazvuka sa kojim sam ‘dobila’ još heftu fore, prenijela i taj termin za pune dvije sedmice. Ludila ja, ludio muž, ispotiha naravno, svekrva krišom plakala, tata me po maminim direktivama svako malo zvao sa onim neofirnim “šta ima seko”, kasnije shvatio da mi možda to ne godi pa počeo muža zvati i dolijevati ulje na tu ispotiha vatru, doktori mi na kontrolama predviđali mrtve bebe ne na osnovu medicinskih dokaza nego jer sam ih nervirala svojim stavom, moje odabrane doktorice bile na iglama i vjerovatno kose čupale jer je neka tvrdoglava Sarajka hem prenijela hem takva trebala na put dva i pola sata i ko mačak u vreći im doći na vrata pa da one kubure sa čime god se susretnu.

Plakala sam i ja, vagala svoje opcije, smišljala nove za koje sam znala da je prekasno, preispitavala svoja očekivanja te zašto sam baš ja mimosvijeta, zašto ne mogu biti sretna ako nema pucanja samo, dovodila u pitanje svoj zdrav razum nakon svih odbijenih hospitalizacija i natezanja sa ljekarima.

Na kraju biva kako je suđeno a ne kako mi želimo. I vjerujte, to je uvijek bolja opcija jer nismo mi pokupili svu pamet svijeta. Jedna od stavki plana poroda mi je bio porod bez ikakvih intervencija i farmakoloških supstanci. Indukcije sam odbijala. Do pred prag 43.hefte. Tada sva svjetska literatura i sve preporuke svijeta prestaju. Tada više niko ne priča o porodu. Jer se podrazumijeva da smo se sve dotad porodile. Osim mene, činilo mi se. Štreber u duši, nisam imala više za šta da se uhvatim dok kontriram čitavom medicinskom establišmentu oko sebe. Sa stepenom stresa-o-kojem-se-ne-priča koji je dostigao usijanje, prihvatila sam da dođem zakazane nedjelje na indukciju. Obećano mi je da je to jedina intervencija i da će sve ostalo ići kako sam htjela, ukoliko bude bez komplikacija. Iskrena da budem, bojala sam se indukcije. Nisam je nikad iskusila. A zlatno je pravilo da je indukcija pandorina kutija intervencija. Kada se krene sa tim, kao da si priložio svoj potpis sudbini na sve ostale intervencije. Barem sa ja to tako doživljavala. Obećavano mi je da će se ići sa vrlo skromnom dozom koja će biti samo triger da te više lažne kontrakcije konačnu postanu nešto konkretnije.

Kada sam prihvatila elektivnu indukciju, zakazala dolazak u nedjelju poslije doručka, sve tenzije su popustile. Između muža i mene, između medicinara i mene, i između mene i mene – mogla sam plakati od olakšanja koje sam osjetila. Jer, kao što rekoh štreber sam, volim brojke, volim studije i volim preporuke. Iznenadni porod u autu je sve samo ne uređen. Iako sam lagala sebe da sam ga prihvatila, mnogo sam ga se bojala. Ujutro smo doručkovali, okupala se i sredila i torbe koje su već kupile prašinu u hodniku stavili u gepek, djecu spustili svekrvi, i nazvali dulu da bude spremna. Sat vremena pred polazak ispao mi je sluzni čep.

beba termin poroda

Zašto sam izabrala Tuzlu pored Sarajeva? Jer jedine dvije stavke oko kojih nisam bila spremna da pravim kompromis, nisam mogla ni u ludilu da ostvarim u Sarajevu, a čini mi se niti igdje drugo. A to je porod, mislim na sam izgon, u slobodnom, vertikalnom položaju; te krug podrške po mom odabiru – muž i dula, sve vrijeme trajanja poroda. Još jedna stvar koje sam se plašila je ono što zovem ‘lijeganjem’. Jer, jednom kada legneš u porađaoni nad tobom se može svašta uspjeti uraditi bez tvog pristanka. Položaj submisivan koliko simbolično toliko i bukvalno. Položaj u kojem ako te neko neće doživljavati da te išta mora pitati, to neće morati ni uraditi već će djelovati nad tobom i po tebi. Kada legneš gubiš kontrolu, kontriraš zdravom razumu i prirodi samog porađanja i otvaraš drugu pandorinu kutiju nemoći, epiziotomija, Kristellera iliti nalijeganja na trbuh i slično. Ono što sam iskusila na drugom porodu kada sam čučala je to da pored toga što je vertikalni porod nagonski položaj pri porodu, također imaš kontrolu i pitaš se. Dok se verbalno boriš protiv sistema istovremeno se fizički možeš odbraniti od toga da ti tijelom čini ko šta kako hoće. Crnjak ali realnost. To mi donedavno nije bilo jasno. Mislila sam samo da sam otkrila sama za sebe super prirodan način za porađanje. A u stvari sam otkrila svoj defanzivni gard u sredini koju nisam osjetila kao majčinski nastrojenu niti zaštitničku. Zato, leći mi nije bila opcija.

Kada smo stigli stvari su dobile svoje mjesto. Urađeni su svi pregledi, ultrazvuk, CTG, vaginalni, razgovarali smo opet o planu poroda i granicama i kompromisima koje želim napraviti ukoliko bude potrebe, upoznala se ponaosob sa osobljem koje mi se predstavilo, smjestila se i tada mi je aplicirana tableta. Osjećala sam se poštovano i saslušano, ništa elitistički, jednostavno ljudski kako bi svako trebao i ima pravo. Muž je odbio da ostane i bio je zadovoljan što ću imati svoju dulu. Tada u toj sobi sve njegove, muške, potisnute emocije oko poroda su isplivale. Rekao mi je da su za njega to mučne stvari da ne želi da bude tu ali da mu je drago da neću biti sama. Prvi porod na kojem je bio pri izgonu djeteta a drugi gdje je stajao iza vrata čekaonice i slušao moje natezanje i svađanje između kontrakcija. Zamislite, ja sam mislila da se ženama desi da takvu jednu svečanost počnu nevoljeti, a nisam znala da i druga polovica dobije istu iskrivljenu percepciju. Čuj mučno. Jest dobro opisao sve u jednoj riječi. Žao mi je bilo što sam bila dio toga da mu se izgradi takva percepcija i upravo sam priželjkivala da će sa ovim porodom vidjeti jednu drugačiju sliku. Ali nije htio ostati. Nisam ga htjela siliti i baviti se ičim drugim mimo poroda. Pa sam prihvatila. Ostale smo dula i ja i to je sva podrška koja mi je trebala. Jednostavno, ako vam je muž klasičan muž, da nema nešto ekstra razvijeniju senzibilnu stranu onda ne trebaju ni biti tu. Neki muževi imaju taj šlif da mogu poslužiti kao tvoja najbolja prijateljica i dula na tvom porodu, moj je bio malo više na Yang strani i nisi ga mogao ukalupiti u takav vid podrške. On mi je doteglio torbe, vidio gdje me ostavlja, pobrinuo se da nisam sama i da mi je ispunio želju da me doveze gdje treba, i otišao.

Kontrakcije su krenule, položaje sam birala kako sam htjela, osoblje se sklonilo da ne smeta pa smo moja dula i ja bile skupa sa pilates loptom, masažama, aromatičnim uljima, muzikom, prigušenim svjetlima i sve je išlo vrlo brzo ali istovremeno i vrlo sporo. Baš kako treba. Iskusna babica, stare škole, pratila je bebine tonove sa fetoskopom i poštedila me dugog ležanja radi CTGa. Kontrakcije su postajale jače i kada sam rekla da počinjem osjećati napone pregledali su me još jednom, prvi put nakon što je porod počeo, i tada je pukao i vodenjak. Kako to kod mene biva, sa tim pucanjem vodenjaka slijedi još jedna kontrakcija kada beba izađe. Pokušavala sam da nađem neki položaj koji bi mi odgovarao ali i koji bi odgovarao mojoj babici da ne mora naglavačke da me prati. Odlučili smo se za krevet na kojem bi se popela i čučnula ili namjestila već kako treba. I kako krenuh prema krevetu uz svoju svečanu pratnju, jednom nogom na stepeniku kako zakoračih da se popnem na krevet tako osjetih da je glava krenula i da je to ta kontrakcija. Stojeći, drugu nogu sam podigla na krevet , prepadoh se da dijete u tom momentu ne promakne nikome počela vikati da izlazi. Dula me je ohrabrivala, govorila mi kada je glava izašla, kada rame, babica je prihvatila i bila prisutna i upućivala me da usporim radi međice. A ja, ja sam sve do tog trenutka bila zatvorena u svom svijetu, bez svađanja i vike, i sve moje molbe sa plana je osoblje ispoštovalo i ako je i bilo komunikacije, bilo ju je sa dulom. Bila sam puštena na miru, a okružena pažnjom i brigom. Posteljica je puštena da se sama rodi, bez vuče. Pupčanik je otpulsirao. Dijete je odmah stavljeno na grudi i bio je baš veliki i sposoban da se rodi tačno kako je trebalo. Jest da je kasnio – po našem računanju vremena. :)

Uza sve kompromise koji se katkada naprave, osjećaj da si aktivno sudjelovala u svome porodu, da nisi bila sama i da si imala nekoga ko je osvjedočio i odreagovao na svaku tvoju kontrakciju mjerama da ti bude lakše, osjećaj da osoblje iako sami ne bi birali tvoj položaj – prihvate tvoj odabir i odrade svoj dio perfektno i znalački bez da te “postavljaju na tvoje mjesto” jeste neprocjenjivo. Zahvalna sam mogućnosti da u svojoj državi postoji mjesto gdje se možeš poroditi na takav način da ti očekivanja budu zadovoljena, da odabereš svoj krug podrške u koje spada dula i medicinsko osoblje i da oni tebe izaberu i prihvate. Da drage volje prihvate tvoj plan poroda sročen po svjetskim preporukama, da ionako već uveliko rade po najvišim svjetskim standardima, da su svjesni da je dula dio tima i da i nju toplo dočekaju. Zaista rijedak dragulj kojeg treba naći i čuvati, a njima hvala što postoje.

NAPOMENA: Stavovi izraženi u ovom tekstu su stavovi mame koja je napisala priču i ne odražavaju stavove portala svezabebe.ba.