Mame pričaju

Piše: Mama A./PrirodanPorod.com (identitet poznat redakciji portala)

Da bih krenula sa čitavom ovom porođajnom pričom o svom drugom porodu ne mogu a da se ne osvrnem na iskustvo prvog poroda koje me je učinilo ovoliko odlučnom da želim nešto drugačije nego što je to bilo prvi put. Naime, moj prvi porod je bio tako tipičan za svaku prvorotku koja se javi u porodilište, puna euforije, iza koje se zatvaraju vrata hodnika gdje je ostavlja njen muž – jedino poznato lice nakon što je izašla iz svoje kuće – jedinog poznatog ambijenta, ona sa torbom u rukama u tom hodniku, u potpuno nepoznatoj sredini se prepušta i bespogovorno vjeruje osoblju koje je tu – da će nešto fantastično i lijepo da se desi nakon devet punih mjeseci, onako kako joj ta euforija nagoviještava.

Piše: Mama Tatjana sa bloga "Mamizam"

Ne vjeruje on meni ništa. Ni da umijem da spremim večeru bez njega. Da izvadim posuđe iz mašine bez njega. Da mogu da usisavam sama. Da spavam sama. Čak mi ne vjeruje da se odlično snalazim sa toaletom bez njega.

Piše: Ana Meštrović/Libela.org

Nema mi ništa draže od razbijanja (društvenih) tabua. Nisam majčinski tip niti uživam u majčinstvu. Uživam gledati svoje dijete kao ljudsko biće koje iz dana u dan intelektualno i emotivno napreduje ali to nema veze s majčinstvom; veseli me napredak svakog živog bića. Panično sam se bojala poroda; deformacija moga tijela mi je bila najneprirodnija stvar na svijetu koliko god svi tvrdili obratno.

Piše: Selma Sakić (klokanica.24sata.hr)

Nakon carskog reza mnoge mame osjećaju krivnju, ali im i bližnji znaju postavljati pitanja koja ne žele čuti.

Laura Lifshitz je mama, ali i žena koja je imala carski rez, a zbog svog iskustva s okolinom napisala je kako se mame osjećaju u toj situaciji i što ne žele čuti.

Piše: Marija Hudolin/Motherhudolin
Prije nego ću dobiti djecu znala sam daleko više o odgoju nego što znam danas. Znala sam da jednoga dana kada i sama budem imala djecu neću biti kao moja mama. Pamet u glavu! Pazi da ti neko ne stavi drogu u piće! Nemoj bosa hodati! Što su ti gola krsta!? Obuci potkošulju! I kada bi mama primjetila da mi na jedno ulazi, a na drugo izlazi, uslijedila bi kultna rečenica: “sjetit ćeš se mojih riječi kada budeš imala svoju djecu”.

Piše: Mama Tičica

Prvi porođaj je nakon savršene trudnoće završen hitnim carskim rezom. Iz nepoznatih razloga. Hvala Bogu, sve je prošlo kako treba, po Apgaru joj najviše ocjene dodijeliše, a ja i danas vjerujem da se njoj samo žurilo da izađe i uskoči u zagrljaj, dan pred izračunat termin. Tome su pripomogli moja dobra kondicija i genetika, rekla bih, jer me je mama rodila u dobrih, hmmm... 45 minuta. Meni je to iskustvo bilo “pomalo” traumatično, nisam mogla ni pretpostaviti da neću roditi prirodnim putem. Ali ipak mi je na kraju bilo najvažnije da se sve dobro završilo. Taj osjećaj me je preplavio, dominirao, sve ostalo sam potisnula, do drugog puta.

Piše: Mama Milena sa bloga "Mama iz magareće klupe"

Kako treba da izgleda savršena mama? Ne znam. Ali znam kako mama misli da treba da se ponaša, kako da izgleda, šta da radi.

Piše: Mama sa bloga Mommy who hasn’t got a clue

‘Vidjećeš kad se udaš i dobiješ dijete! Uživaj dok možeš!’ Koliko puta li sam čula tu rečenicu prije nego što sam se zaista i udala! Zapravo, čestitam samoj sebi što sam se odlučila na takav korak, uprkos pričama iskusnijih o nimalo zabavnoj sudbini koja će me zadesiti nakon utamničenja u zatvoru zvanom ‘Brak’. Sretna okolnost zaljubljenosti je što ne haje  ni za komentare, ni za predviđanja, inače teško bi se iko odlučio da stane na ‘ludi kamen’ slušajući pojedina iskustva onih koji su se ‘upecali’. Brak je postao izvor inspiracije za ljude željne šege. Slika koja može da se stvori iz viceva o braku izgleda otprilike ovako:

Piše: Marija Hudolin/Motherhudolin

Kada sam počela pisati blog, htjela sam ispričati svoju priču od dana kada sam postala nečija mama. Priču o svemu što sam bila i više nisam. Priču o rađanju i podizanju malih ljudi. O gubljenju i vraćanju sopstvenog identiteta, o samopouzdanju žene. O strahovima i nesigurnostima koje ova vrsta životne odgovornosti nosi. O ludilu i frustracijama jedne mame, jednog običnog dana s četvero djece (ako takav i postoji). Priču o svemu onome što me danas čini sretnom ženom.

Piše: mama Brankica 

Nakon porođaja ne suočiš se ti samo s jednim skroz novim bićem za koje ti preuzimaš potpunu odgovornost, već se suočiš i sa samom sobom. Izmijenjenom, drugačijom, sa viškovima, što na tijelu, što u mislima.