Kako bi se naše bebe rađale da se primjenjuje najbolja praksa u medicini?
Informirani pristanak – nije samo potpisani komad papira
Medicinsko osoblje u porađaonama obavlja nekoliko intervencija – poput vaginalnog pregleda, prokidanje vodenjaka, postavljanje intravenskog sistema (braunile) i sl. Vrlo često se ni za jednu intervenciju ne traži informirani pristanak od žene. Vrlo često se ni ne obezbijede jasne informacije šta se sve planira učiniti. Doktori često komuniciraju autoriratitivno i direktivno a žena je pritom u neravnopravnom položaju. Ta neravnopravnost dolazi do izražaja kada imate ženu koja razgolićena leži na leđima i u bolovima tokom konverzacije sa osobljem koje je pritom obučeno, iznad nje i sa rukom u njenoj vagini.
Samo žena koja se porađa ima pravo da odluči šta se smije činiti nad njenim tijelom. Čak i najmanja intervencija tokom tog procesa se ne smije učiniti bez njenog pristanka. Njen pristanak mora biti slobodan i ne smije biti postignut manipulacijom ili prisilom. Bilo koji pregled, intervencija ili administracija lijekova smiju se primijeniti samo ukoliko žena ima dovoljne i sveobuhvatne informacije o svrsi i prirodi tih intervencija, njihovim benefitima, rizicima i alternativama te dovoljno vremena da za iste donese odluku.
Dobijanje informiranog pristanka se ne može svesti na dobijanje potpisa na unaprijed isprintanom formularu. To je kontinuirani proces koji medicinsko osoblje obavlja tokom dostojanstvene, efektivne, empatične komunikacije uz poštivanje žene. Ova vrsta komunikacije je preporučena od strane Svjestke zdravstvene organizacije.
Stav i govor osoblja su vrlo bitni
Nedostojanstvena i bezlična njega se skriva iza zastora profesionalizma. Žena koja se porađa se svodi na ležeće tijelo koje ne pripada ženi: pripada osoblju koje rutinski barata njime onako kako im se prohtije. Eksproprijacija ženskog tijela se često uočava i u tome što osoblje kada prilazi, se ne predstavi, ne obraćaju se direktno ženi, ona samo dobiva direktive kako će da leži kako bi bilo pregledno osoblju. Epiziotomija se čini bez informiranog pristanka, žena mora tiskati u najgorem mogućem položaju za nju, osoblje također tiska tako što pritišće ženin trbuh – izvodeći opasni manevar bez njenog pristanka. Niko ne spominje rizike, jer očito da je osoblje tu da pomogne, i to je dovoljno informacija za ženu. Dijete koje se rodi zatim se opet tretira kao vlasništvo bolnice i njime se čini dalje kako im je volje, bez majčinog pristanka.
Da bismo zamislili porod koji je u skladu sa svim međunarodnim profesionalnim standardima i u kojem se pokazuje medicinska njega uz dignitet i poštivanje, praktički bi se sve što se radi u našim porodilištima moralo izmijeniti. Uklonili bi svo suvišno osoblje koje nekad čini i po 5-6 osoba oko porodilje, promijenio bi se dirigirajući ton osoblja, a dokazano štetni manevri zamijenili dobrom praksom. Prvo, promijenio bi se odnos te se ženi ne bi obraćalo sa “majčice” a babica bi asistirala ženi. Babica se ne porađa niti se žena porađa radi babice. Babica bi stoga, u skladu sa dobrom praksom, nudila njegu jedan na jedan. tj. jedna babica za jednu ženu. Ležeće tijelo bi se pretvorilo u osobu koja se aktivno porađa i koja ima dovoljno vremena da tiska (jer prvorotkama nekad treba i do dva sata tiskanja) u položaju koji žena za sebe izabere. Tokom čitavog poroda bi se slobodno kretala, umjesto rutinske epiziotomije stavljale bi se tople komprese, nakon poroda bi babica omogućila prostora da žena leži sa svojim djetetom na grudima i pomoglo bi se u tome. Ukoliko bi se pomoglo pri uspostavljanju koža uz kožu, poštovala bi se porodica, i roditeljima bi se dalo dovoljno vremena da se upoznaju sa svojom bebom.
Strpljenje i empatija kao sredstva rada medicinskog osoblja
U našim porodilištima za porod žene je zadužen akušer a ne babica. Rađanje djeteta je nezaboravno iskustvo za svaku ženu. Tok trajanja prve faze poroda (tzv.faza otvaranja) je po mnogo čemu individualna, i percepcija boli je različita za svaku ženu. Bol – kontrakcije su različitih intenziteta i trajanja. Žena koja se porađa mora biti informisana o svim opcija koje utiče na te kontrakcije i mora biti u stanju izraziti svoje mišljenje o tome da li prihvata prijedloge babice ili ljekara.
Medicinsko osoblje mora pozitivno utjecati na ženu koja se porađa, podržati je i utješiti je. Moraju zadržati strpljivost i profesionalizam, pogotovo u emocionalno vrlo stresnim situacijama tokom prve i druge faze poroda. Ne smiju nikada, čak ni najmanjom mjerom, prijetiti ženi nasiljem. Ovakvo ponašanje je neopravdano i mora biti sankcionisano. Kako bi se spriječilo ovo, prisutnost ženinog partnera ili druge osobe od povjerenja je poželjno.
Oni koji odlučuju su na kraju babica i ljekar, njihova profesionalnost, strpljenje i ljudske kvalitete. Oni su u konačnici odgovorni da li će žena imati pozitivna ili negativna sjećanja na svoj porod i svoj ostanak u bolnici.
Slobodni izbor položaja za porod
U našim porađaonama, nažalost, ležanje na leđima sa raširenim nogama se tradicionalno koristi, ili bolje reći, nameće ženama. Mnogi ljekari – akušeri ili nisu u stanju da asistiraju porodu u bilo kojem drugom položaju ili odbijaju da to učine. Ovaj tzv. ginekološki položaj je u suprotnosti sa ljudskom anatomijom, i Svjetska zdravstvena organizacija ga smatra najmanje podobnim za porod.
Porođajni kanal ima oblik slova J što znači da se dijete prvo spušta i potom kreće uz zdjelicu. Ležeći, porođajna sila – kontrakcije materice, mišići zdjeličnog dna, pritisak trbuha – su djelimično ili potpuno uklonjeni i žena mora mnogo napora da učini kako bi dijete porodila mimo sila gravitacije.
Tokom poroda, položaj koji žena instinktivno probere za sebe i svoje dijete po osjećaju, je stoga vrlo važan. To može biti čučanje, sjedenje ili četveronoške. Teško je unaprijed planirati koji položaj će žena upotrijebiti za porod. Ono što je važno je to da ona ima nekoliko opcija i da za sebe probere onu koja joj najviše odgovara. Vertikalni položaji smanjuju rizik od porođajnih ozljeda i komplikacija i manje su stresni za majku i dijete.
Danas je vrlo teško da žena koja se porađa u bolnici ima slobodu da za sebe izabere položaj koji želi, da ima svoj plan poroda prihvaćen, i svoju privatnost očuvanu. Ostaje pitanje kako će ljudi od struke odgovoriti na ove zahtjeve žena i da li će biti voljni mijenjati stereotipe.
Prvi momenti nakon poroda utiču na cijeli život
Da su prirodni vaginalni porod i povezivanje majke i bebe – medicinske sprave ili lijekovi, svaka bi ih porađaona htjela imati. Šta ovo znači?
Prirodni vaginalni porod je urođeni program koji uključuje regulatorne mehanizme majke. Na ovaj se program možemo osloniti kod većine žena. Njegov neometan kurs zahtijeva mirnu, podržavajuću okolinu i što se tiče osoblja – strpljenje, empatiju, podršku i profesionalizam. Prisutnost osobe – sa kojom porodilja ima dobru, sigurnu relaciju i koja ima kapacitet da se emocionalno nosi sa ovako zahtjevnom situacijom – je od važnosti. Visok nivo stresa – npr. zbog neadekvatne okoline ili sumnjičave i uvredljive komunikacije – može poremetiti prirodan tok poroda. Stoga, ovaj dio “medicinskog” je bitan i radi sprečavanja psihološke traume koja može voditi do simptoma PTSPa. Prirodni vaginalni porod pripremi majku za svoje dijete i za želju da bude u kontaktu sa svojim djetetom. Bitnu ulogu u ovome svemu igra hormon oksitocin koji se oslobađa u majčinom mozgu.
Prirodno je za majku i dijete da budu koža uz kožu odmah nakon poroda, bez ometanja sve do prvog podoja. Beba obično koristi vlastitu snagu da dopuže do bradavica u tom prvom satu. Beba prati čulo mirisa, jer žlijezde oko bradavica proizvode odgovarajuće feromone. Odabir pravca također je potpomognut mirisom amnionske tečnosti na dječijim rukama, tako da sušenje bebe nakon poroda nije poželjno, a pogotovo ruku. Koža uz kožu, prvi podoj, prvi pogled lice u lice su početni koraci za “zaljubljivanje” u vlastito dijete. Na to utiče hormon bliskosti – oksitocin – koji direktno utiče na mozak majke i djeteta i pripremi ih za socijalni kontakt, ljubav. Proces stvaranja jake veze između majke i djeteta zove se povezivanje.
Slično kao što je majka pripremljena sa urođenom dispozicijom da se brine za svoje dijete, tako i beba ima aktivni program da zadrži blizinu od rođenja. Ukoliko je beba razdvojena od majke na nekoliko sati nakon poroda, ova razdvojenost može zakomplikovati razvijanje njihovog odnosa i komunikacije. Ukoliko je beba u inkubatoru, majka treba imati mogućnost da miluje svoje dijete. Studije pokazuju da samo pet minuta milovanja i diranja svaki sat čine razliku na djetetov razvoj i kasniju komunikaciju između majke i djeteta čak i do godinu dana nakon poroda. Koža uz kožu je, naravno, podjednako bitno čak i kada je beba rođena carskim rezom.
Beba u krevetu sa majkom uz bliski fizički kontakt smiruje oboje. Razdvojenost obično uzrokuje nelagodu, anksioznost, tugu i kod majke, povećava vjerovatnoće za postpartalnu tugu i depresiju.
Zašto su ovi detalji bitni?
Komunikacija i odnos pun ljubavi između djeteta i majke/roditelja vodi dijete ka osjećanju sigurne povezanosti. Kasnije u životu, ova povezanost čini dijete sposobnim da uspostavi zdrave međuljudske odnose i razvije empatiju. Također utiče na razvoj odbrambenih mehanizama na stresore i sposobnost oporavka od stresa. Nesigurno povezivanje je riziko faktor za psihološke i psihosomatske poremećaje kasnije u životu. Dobro funkcionirajuće akušerstvo i neonatologija čine značajan doprinos primarnoj prevenciji. To je razlog zašto medicinsko osoblje u polju akušerstva, neonatologije i psihijatrije trebaju da rade zajedno.
Koža uz kožu
Većina beba koje se rode, svoje prve minute života su dodirivane od potpunih stranaca. Razdvojenost od majke i povijanje donose stres novorođenčetu i remeti njihovu adaptaciju na život van materice. Nakon poroda, majka i beba su nerazdvojna cjelina. Majčino postavljanje bebe na prsa i bebin ostanak tu su najbolja praksa postpartalno koju preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija.
Neometan dugotrajan kontakt koža od kožu je osnova za najbolji početak dojenja. Prvi sat nakon poroda je jedinstven i zato se i naziva zlatnim satom. To je vrlo osjetljiv period koji je odlučujući za lahak početak dojenja te za adekvatan početak proizvodnje mlijeka. Dok se obezbjeđuje ishrana prema potrebi novorođenčeta, dojenje potpomaže razvoj mozga, štiti bebe od bolesti i pomaže njihovom imunom sistemu da sazrije.
Nadalje, jača vezu između majke i bebe što je osnova za osjećaj povjerenja i sigurnosti. Veliki postotak našeg mentalnog i fizičkog zdravlja kao odrasli, zavisi upravo od našeg dojenja. Razdvajanje i povijanje beba nakon poroda je propuštena prilika – zlatni sat se desi samo jednom i nikad više.
Svaka žena ima pravo na primanje medicinske njege najbolje prakse bez nasilja u porađaonama
Ljudska prava se moraju poštivati i čuvati. U slučaju ušivanja bez adekvatne anestezije, pravo na zaštitu od nasilja, zlostavljanja i ostalih okrutnih, nehumanih i degradirajućih tretmana se krši.
Ušivanje bez adekvatne anestezije ili ostalih analgetika uzrokuje veliku bol ženama. UN specijalni izlaslanik za mučenje i ostale okrutne, nehumane i degradirajuće tretmane ili kazne navodi da je ovo jasan primjer okrutnog tretmana. Umjesto procedure koja uzrokuje ozbiljnu patnju za ženu, trebaju se koristiti sve metode koje olakšavaju bol poroda i postpartuma.
Šivanje rana poroda se također veže za problem rutinske epiziotomije. Ova procedura se i dalje često u akušerskom štivu navodi kao zaštita od pucanja, međutim to su studije opovrgnule. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, epiziotomija bi se trebala koristiti samo kada je nužno, npr. ukoliko je dijete ugroženo. Ukoliko se epiziotomija izvrši bez medicinski opravdanog razloga, to također predstavlja grub tretman.
(svezabebe.ba/PrirodanPorod.com)
![[VIDEO] Trudnoća i porod u 3 minute](https://svezabebe.ba/beba/modules/mod_news_pro_gk5/cache/stories.slike.sve_o_bebama.baba-dolazi.beba-maternicansp-177.jpg)
